Današnja Zeyrek džamija spada u najvažnije sačuvane vizantijske građevinske komplekse Istanbula – a ipak se posjećuje mnogo rjeđe nego Aja Sofija ili Chora. Prvobitno je bila dio manastira Pantokrator, velike zadužbine 12. stoljeća koja se sastojala od nekoliko međusobno povezanih crkava, manastirskih zgrada, bolnice i carskih grobnih prostorija.
Današnja Zeyrek džamija spada u najvažnije sačuvane vizantijske građevinske komplekse Istanbula – a ipak se posjećuje mnogo rjeđe nego Aja Sofija ili Chora.
UNESCO Zeyrek zajedno s njegovim historijskim okruženjem navodi kao vlastiti dio svjetskog naslijeđa „Historic Areas of Istanbul“. To nije slučajno. Kompleks pokazuje arhitekturu komninskog doba, socijalnu funkciju vizantijskog manastira i dinastičko samopredstavljanje carske porodice. Nakon 1453. je građevina dobila potpuno novu ulogu: korištena je kao džamija, a povremeno i kao medresa. Ime „Zeyrek“ podsjeća na Molla Zeyreka, učenjaka iz rane osmanske faze.
- Zeyrek je prvobitno bio manastir Pantokrator iz 12. stoljeća.
- Kompleks se u jezgru sastoji od tri međusobno povezana crkvena prostora.
- Car Jovan II. Komnen i carica Irena su osnovali kompleks.
- Tome je pripadao izuzetno dobro dokumentovan bolnički i zbrinjavajući sistem.
- Nekoliko članova carske porodice je ovdje sahranjeno.
- Nakon osvajanja 1204. je kompleks korišten od strane Latina i izgubio dio svoje opreme.
- Nakon 1453. je postao džamija, a povremeno i medresa.
- UNESCO Zeyrek navodi kao vlastiti podio svjetskog naslijeđa.
Ko su bili Jovan II. i Irena
Jovan II. Komnen je vladao od 1118. do 1143. Njegova žena, Irena Ugarska, prvobitno nazvana Piroška, potjecala je iz mađarske kraljevske kuće. Oboje su pripadali dinastiji koja je htjela politički i vojno stabilizovati Vizantijsko carstvo nakon teških kriza 11. stoljeća.
Irena je igrala centralnu ulogu u osnivanju manastira. Prva crkva je posvećena Bogorodici Eleusi. Nakon njene smrti je Jovan nastavio projekat i dao izgraditi drugu, veću crkvu u čast Hrista Pantokratora.
Između njih dvije je kasnije nastala manja kapela posvećena arhanđelu Mihailu, koja je služila kao carska grobna crkva. Time su se tri sakralna prostora spojila u neobičnu građevinu koja se još danas može prepoznati.
Kako je od crkve nastao trostruki kompleks
Za razliku od jedinstveno planirane velike crkve, Pantokrator je nastajao postepeno. To objašnjava zašto kompleks izvana i iznutra djeluje kompleksno. Više kupola, razni dijelovi zida i povezani prostori pokazuju razne građevinske faze.
Sjeverna i južna crkva su ispunjavale svoje vlastite liturgijske zadatke. Kapela između njih ih nije povezivala samo prostorno, nego je stvarala i dinastičko mjesto sjećanja.
Posebno je vrijedno to što je sačuvan opsežan zadužbinski dokument – Tipikon. Opisuje osoblje, liturgiju, medicinsko zbrinjavanje i ekonomske osnove. Time historičari o Pantokratoru znaju više nego o mnogim drugim srednjovjekovnim institucijama.
Manastir, bolnica i briga o siromašnima
Kompleks nije bio samo mjesto za monahe. Zadužbinskom programu je pripadala bolnica s raznim odjeljenjima, ljekarima, njegovateljima i krevetima za razne bolesti. Spominje se i ustanova za starije, odnosno potrebite ljude.
Bolnica pokazuje koliko je organizovana mogla biti vizantijska socijalna zaštita. Pacijenti nisu jednostavno smještani u jednu opštu prostoriju. Tipikon opisuje specijalizacije i osoblje sa zapanjujućom dubinom detalja.
Naravno da se od toga ne bi trebala napraviti moderna bolnica s današnjim higijenskim standardima. Medicinsko znanje, metode liječenja i predstave o bolesti su bile srednjovjekovne. Ipak je institucionalna organizacija bila izuzetna.
Carski grobovi u kompleksu Pantokrator
Jovan II. je nakon svoje smrti 1143. sahranjen u kompleksu Pantokrator. I drugi članovi dinastije Komnena, a kasnije Paleologa, su ovdje našli svoje posljednje počivalište. Posebno je poznat Manuel I. Komnen.
Time je Pantokrator, pored Crkve svetih apostola, postao značajno dinastičko grobno mjesto. Grobovi, dragocjena oprema i redovne liturgije sjećanja su sjećanje na vladarsku porodicu održavali živim.
Za cara manastir zato nije bio samo pobožnost. Organizovao je i sjećanje nakon smrti.
1204.: latinska okupacija i gubici
Nakon osvajanja Konstantinopolja Četvrtim krstaškim pohodom 1204. je kompleks Pantokrator preuzelo latinsko sveštenstvo. Mletački interesi su igrali važnu ulogu u ovom dijelu grada.
Kao kod mnogih velikih vizantijskih crkava, vrijedni predmeti i relikvije su izgubljeni ili su dospjeli na zapad. Pojedine relikvije koje su se kasnije pojavile u evropskim zbirkama, povezuju se s Pantokratorom. Tačno porijeklo svakog komada, ipak, nije uvijek moguće rekonstruisati.
To što je kompleks građevinski preživio latinsko doba, ne smije prikriti da je pljačka iz 1204. duboko promijenila religijski i materijalni pejzaž Konstantinopolja.
Paleološko doba i propadanje
Nakon vizantijske rekonkviste 1261. se kompleks vratio pravoslavnoj upotrebi. Carstvo je, ipak, bilo znatno siromašnije nego u komninsko doba. Velike zadužbine se nisu uvijek mogle održavati na istom nivou.
Sve do 1453. je Pantokrator ostao značajno sakralno mjesto, ali je izgubio dio svoje ranije ekonomske osnove.
1453.: džamija i medresa
Nakon osmanskog osvajanja je kompleks pretvoren u džamiju. U ranim godinama je uz to služio i kao medresa. Molla Zeyrek, značajan učenjak i učitelj, djelovao je tamo; od njega potiče današnje ime.
Kasnije je funkcija medrese izgubila na značaju, kada je Mehmed II. dao dovršiti svoju veliku Fatih külliyu. Upotreba kao džamija je, ipak, ostala.
Hrišćanska slikovna oprema je izmijenjena ili prekrivena, liturgijski objekti su nestali, a dodani su osmanski elementi. Istovremeno je kontinuirana upotreba spasila glavne zgrade od potpunog napuštanja.
Šta je danas još vizantijsko
Masivna ciglena i kamena građevina 12. stoljeća je u znatnoj mjeri sačuvana. Kupole, zidarija, prostorna podjela i dijelovi poda još danas dopuštaju utisak komninske arhitekture.
Restauracije u 20. i 21. stoljeću su bile hitno potrebne, jer su vlaga, zemljotresi, zapuštenost i ranije popravke prouzrokovale znatna oštećenja. Neke moderne dopune su svjesno prepoznatljive, druge se više uklapaju.
UNESCO štiti ne samo samu crkvu, nego i dijelove historijske četvrti Zeyrek. Tradicionalna stambena izgradnja pripada značaju ansambla.
Zašto je Tipikon Pantokratora tako vrijedan za historičare
Mnoge srednjovjekovne građevine preživljavaju, ali je njihov svakodnevni red jedva dokumentovan. Kod manastira Pantokrator je drugačije. Zadužbinski dokument zapanjujuće detaljno opisuje koliko je monaha, sveštenika, ljekara i slugu bilo predviđeno, koje su molitve trebale biti izgovarane i kako je organizovano snabdijevanje.
Time od arhitekture nastaje socijalna historija. Ne saznajemo samo da je postojala bolnica, nego da su bile predviđene razne grupe pacijenata. Ljekari i pomoćnici su radili u regulisanim ulogama, a i lijekovi, odnosno ishrana, su igrali organizacionu ulogu.
Dokument, naravno, idealizuje željeni poredak. Da li se u svakodnevici uvijek tačno tako radilo, ne znamo. Ipak je izuzetan izvor za vizantijske institucije.
Medicina u srednjovjekovnom Konstantinopolju
Vizantijska medicina je spajala antičko znanje Hipokrata i Galena s hrišćanskom brigom i kasnijim vlastitim medicinskim spisima. Ljekari su radili i privatno i u ustanovama. Lijekovi su se sastojali od biljnih, mineralnih i životinjskih sastojaka.
Bolnica poput Pantokratora zato nije bila mjesto moderne naučne medicine, ali ni nikako samo kuća za umiranje. Postojali su obučeni ljekari, predstave o dijagnozi i organizovana njega. Predstava da su se srednjovjekovni ljudi kod bolesti samo molili, pogrešna je.
Carsko sjećanje kao svakodnevna liturgija
Osnivači nisu samo htjeli biti sahranjeni. U Tipikonu su utvrđene molitve i rituali sjećanja za preminule članove dinastije. Monasi su trebali redovno moliti za spas njihove duše. Manastir je time postao svojevrsna trajna mašina sjećanja.
Za srednjovjekovnog vladara je to bilo važno, jer su politički prestiž i religijska briga nakon smrti pripadali zajedno. Raskošan grob sam po sebi nije bio dovoljan. Funkcionalna zajednica je trebala liturgijski prenositi sjećanje dalje.
Šta je 1204. materijalno značilo
Latinsko osvajanje je posebno pogodilo ovakve bogate manastire. Dragocjeni relikvijari, metalni radovi, liturgijski predmeti i knjige su bili lako prenosivi i vrijedni. Zapadne crkve su nakon 1204. sakupljale brojne relikvije iz Konstantinopolja. Nekim su dodavani dokumenti koji su naglašavali njihovo porijeklo, jer je komad iz poznatog carskog grada posjedovao poseban prestiž.
Kod kompleksa Pantokrator nisu bili izgubljeni samo predmeti. Institucionalan kontinuitet je prekinut, vlasništvo preraspoređeno, a liturgijska upotreba izmijenjena. Nakon 1261. je obnovljeno Vizantijsko carstvo moralo iznova organizovati ovakve ustanove sa znatno manje resursa.
Restauracija i pitanje vidljivih slojeva
Zeyrek je u 20. stoljeću bio ozbiljno ugrožen. Krovovi su prokišnjavali, zidarija je bila oštećena, a dijelovi okoline zapušteni. Restauracije su morale osigurati vizantijsku strukturu i istovremeno uzeti u obzir upotrebu kao džamije.
To je posebno zahtjevno, jer zgrada nije samo arheološki predmet. Posjeduje gotovo devetsto godina hrišćanske historije i više od pet stotina godina islamske historije upotrebe. Restauracija koja bi htjela učiniti vidljivom samo jednu epohu, vještački bi zatamnila drugu.
Baš ova višeslojnost čini Zeyrek tako vrijednim. Vizantijska zidarija, osmanski mihrab, kasnije popravke i moderna osiguranja stoje u istom prostoru. Ne vidi se „prvobitno stanje“, nego biografija jedne zgrade.
Šta biste danas trebali prepoznati u kompleksu
Zeyrek izvana ne djeluje tako glatko i monumentalno kao restaurirane turističke ikone. Baš zato se isplati pažljiviji pogled. Tri međusobno povezane građevine se mogu razlikovati po kupolama, linijama krova i zidnim spojevima. Kada se zna da su se ovdje prvobitno spojile dvije crkve i grobna kapela između njih, neobičan oblik odmah postaje razumljiviji.
Unutra ne bi trebalo tražiti potpuno sačuvan vizantijski slikovni svijet kao u Chori. Velik dio opreme je izgubljen ili izmijenjen. Odlučujući su prije prostorna struktura, zidarija i sačuvani podni, odnosno mramorni elementi. Mihrab i drugi islamski elementi pokazuju dugu historiju upotrebe kao džamije.
I sama četvrt pripada doživljaju. Uske ulice, tradicionalne kuće i strma topografija čine vidljivim zašto UNESCO ne štiti samo građevinu, nego veće područje Zeyreka. Ko samo dođe taksijem, fotografiše džamiju i ponovo ode, propušta bitan dio historijske povezanosti.
Komninsko doba kao potcijenjeno zlatno doba
12. stoljeće se često doživljava samo kao međuvrijeme između Justinijana i pada 1204. Pod Komnenima je, ipak, Vizantija doživjela značajnu kulturnu i političku obnovu. Diplomatija, trgovina i umjetnost su cvjetali, a Konstantinopolj je ostao jedan od najvećih gradova Evrope.
Pantokrator pripada baš ovoj epohi. Njegova arhitektura je manje monumentalna od Aje Sofije, ali kompleksnija u povezivanju više funkcionalnih područja. Kompleks pokazuje da vizantijska graditeljska umjetnost u 12. stoljeću nikako nije samo ponavljala stare oblike.
Zeyrek i grad nakon 1453.
Kada je Mehmed II. osvojio Konstantinopolj, brzo su mu bile potrebne obrazovne i upravne strukture. Upotreba bivšeg manastira kao medrese je zato bila pragmatična. Velik postojeći kompleks je odmah mogao preuzeti novu funkciju, prije nego što je Fatih külliya bila gotova.
Ova rana osmanska upotreba pokazuje da osvajanje i gradska preobrazba nisu isključivo značili rušenje. Postojeće zgrade su prilagođavane, preimenovane i dalje korištene. Zeyrek je jedan od najboljih primjera za to.
Zašto je okolina važna za razumijevanje
Brdo Zeyreka nudi vizuelne osovine preko Zlatnog roga i historijskog poluostrva. Topografija objašnjava zašto je carski manastir ovdje djelovao tako prisutno. Danas se stambene zgrade i ulice gušće nagurju oko kompleksa, ali je uzdignut položaj i dalje osjetan.
Šetnja kroz četvrt, uz to, pokazuje tradicionalne drvene kuće i kasnije osmanske gradske strukture. Baš ova mješavina spomenika i svakodnevne izgradnje bila je razlog zašto UNESCO nije htio zaštititi samo izolovanu crkvu.
„Zeyrek je prvobitno bio jedna jedina velika crkva.“ Pogrešno. Današnji kompleks spaja tri sakralne jedinice raznih građevinskih faza.
„Nakon 1453. je crkva odmah potpuno uništena i ponovo izgrađena.“ Pogrešno. Vizantijska građevinska supstanca je uglavnom ostala sačuvana i prilagođena za džamiju i medresu.
„Bolnica Pantokratora je bila moderna bolnica kao danas.“ Ne. Njena organizacija je bila izuzetna za srednji vijek, ali su medicinska praksa i znanje, naravno, bili vremenski uslovljeni.
Moja misao o ovom mjestu
Zeyrek je za mene jedno od onih mjesta na kojima se primijeti koliko je nepravedno raspoređena poznatost. Svako poznaje Aju Sofiju. A ipak ovdje stoji gotovo devetsto godina star vizantijski kompleks u kojem su sahranjivani carevi, liječeni bolesnici, krstaši i monasi ostavljali svoje tragove, a kasnije osmanski studenti učili.
Kada se poznaju ovakva mjesta, Istanbul automatski postaje veći. Grad se tada više ne sastoji od pet poznatih znamenitosti, nego od mreže priča koje leže svuda između kuća.
– Amra
