Kada se govori o hrišćanskom Istanbulu, mnogi prvo pomisle na Aju Sofiju, a zatim na grčko-pravoslavne crkve. Ipak, hrišćanski pejzaž grada bio je, i jeste, znatno raznovrsniji. Jermensko-apostolske, jermensko-katoličke, rimokatoličke, sirijske, protestantske i druge zajednice takođe su njegov dio. Surp Levon u Kadıköyu podsjeća na ovu raznolikost.
Kada se govori o hrišćanskom Istanbulu, mnogi prvo pomisle na grčko-pravoslavne crkve. Surp Levon u Kadıköyu podsjeća da je hrišćanski pejzaž grada bio znatno raznovrsniji — jermensko-apostolski, jermensko-katolički, rimokatolički i drugi.
Jermensko-katolička zajednica historijski je nastala iz komplikovanih odnosa između jermenskih hrišćana, Rima i Osmanskog carstva. U 19. vijeku je institucionalno priznata kao zasebna zajednica. Crkve poput Surp Levona pokazuju da se vjerski identitet u Istanbulu nikada nije sastojao samo od „muslimana i Grka”.
- Istanbul stoljećima ima značajno jermensko stanovništvo.
- Jermensko-katolički hrišćani slijede jermensku liturgiju, ali su u zajedništvu s rimokatoličkom crkvom.
- Jermensko-katolička zajednica je u Osmanskom carstvu institucionalno priznata u 19. vijeku.
- Kadıköy se razvio u važno stambeno područje raznih hrišćanskih zajednica.
- Surp Levon je dio ovog danas manjeg, ali aktivnog vjerskog pejzaža.
- Jermensko-katoličko nije isto što i jermensko-apostolsko.
Jermeni u Carigradu
Jermeni su živjeli u Carigradu već u vizantijsko doba i igrali su važne uloge u vojsci, upravi, trgovini i zanatstvu. Nakon 1453. godine jermensko stanovništvo je dalje raslo, jer je Mehmed II preseljavao odnosno podsticao naseljavanje ljudi iz raznih regija u novu prijestonicu.
Jermenska patrijaršija Carigrada razvila se u centralnu instituciju. Istovremeno „jermenska zajednica” nikada nije bila vjerski potpuno jedinstvena. Unutar jermenskog hrišćanstva nastale su različite konfesionalne pripadnosti.
Šta znači jermensko-katoličko
Jermensko-katolički hrišćani koriste jermensku liturgijsku tradiciju, ali priznaju zajedništvo s papom u Rimu. To ih razlikuje od veće Jermensko-apostolske crkve, koja pripada orijentalno-pravoslavnim crkvama.
Za posmatrače izvana to može biti zbunjujuće, jer jezik, kultura i neke liturgijske forme djeluju slično. Konfesionalne razlike su, ipak, nastale iz stoljetnih teoloških i političkih razvoja.
Priznanje u Osmanskom carstvu
U 19. vijeku osmanska država je priznala jermensko-katoličku zajednicu kao zasebno vjersko tijelo. To je olakšalo organizovanje crkava, škola i zajedničke imovine.
Ovo priznanje bilo je dio šireg sistema u kojem je država upravljala vjerskim zajednicama preko institucionalnih predstavnika. Nije bio moderan model jednakosti, ali je određenim grupama pružio pravnu strukturu.
Jermensko stanovništvo Kadıköya
U 19. i ranom 20. vijeku Kadıköy se razvio u omiljeno stambeno mjesto za Jermene, Grke i druge gradske srednje klase. Trajekti i željeznica učinili su azijsku stranu privlačnom. Crkve, škole i radnje nastajale su na dohvat ruke jedna od druge.
Zato se u Kadıköyu i danas nalaze razne hrišćanske bogomolje. One podsjećaju na vrijeme kada je nemuslimansko stanovništvo bilo znatno vidljivije u svakodnevnom životu.
Crkva Surp Levon
Surp Levon služi jermensko-katoličkoj zajednici. Njena arhitektura i uređenje spajaju katoličke i jermenske tradicije. Ikone, oblikovanje oltara, liturgijski predmeti i jermensko pismo čine vidljivim da sve hrišćanske konfesije ne koriste isti tip prostora.
Posjetioci ne bi trebali ocjenjivati crkvu samo prema tome koliko je „velika” ili „stara” u poređenju s poznatim spomenicima. Za malu zajednicu neupadljiva bogomolje može imati mnogo veći značaj nego ogroman muzej.
Liturgija i jezik
Jermenska liturgija ima vlastitu, stoljetnu tradiciju. Jermensko pismo razvijeno je početkom 5. vijeka i igralo je centralnu ulogu u prevođenju vjerskih tekstova i oblikovanju kulturnog identiteta.
I u katoličkoj zajednici ova jezička i obredna tradicija ostaje važna. Surp Levon time pokazuje da pripadnost Rimu ne znači automatski latinsku liturgiju ili kulturno ujednačavanje.
20. vijek i opadanje stanovništva
Hrišćansko stanovništvo Istanbula je u 20. vijeku opalo iz raznih razloga: političko nasilje, diskriminacija, ekonomski pritisak, iseljavanje i demografske promjene. Jermeni su ostali zastupljeniji od snažno smanjene grčke zajednice, ali je i njihov broj pao.
Ovu historiju treba pripovijedati s nijansama. Nije svaki pojedinačni događaj pogodio sve grupe identično, ali je nekoliko kriza stvorilo nesigurnost i ubrzalo iseljavanje.
Zašto male zajednice ostaju važne
Zajednica ne postaje historijski nevažna samo zato što je brojčano mala. Crkve, škole, groblja i zadužbine čuvaju kulturno znanje i porodičnu historiju. One čine vidljivim da je Istanbul oduvijek bio višejezičniji i multireligijskiji nego što moderna pojednostavljenja sugerišu.
Ko takve crkve posjeti s poštovanjem, stoga ne vidi samo arhitekturu, već dobija pristup živoj historiji manjine.
„Svi jermenski hrišćani pripadaju istoj crkvi.” Netačno. Postoje, između ostalog, jermensko-apostolske i jermensko-katoličke zajednice.
„Hrišćanske crkve u Kadıköyu su samo historijski muzeji.” Ne. Nekoliko njih i dalje služi aktivnim zajednicama.
„Sve jermenske zajednice nestale su iz Istanbula nakon Osmanskog carstva.” Ne. Znatno manja, ali aktivna zajednica postoji i danas.
„Kadıköy je oduvijek bio vjerski homogen.” Takođe netačno.
Jermenski katolici u Istanbulu
Jermensko stanovništvo Osmanskog carstva nije bilo vjerski jedinstveno. Pored velike Jermensko-apostolske crkve postojali su i jermenski katolici, a kasnije i protestantske zajednice.
Katolička zajednica je u 19. vijeku dobila institucionalizovaniji položaj. Crkve, škole i socijalne ustanove nastale su u raznim dijelovima grada.
Surp Levon pripada ovoj historiji.
Zašto je Kadıköy postao važan za hrišćanske zajednice
U 19. vijeku Kadıköy je snažno rastao. Poboljšane trajektne veze učinile su azijsku stranu privlačnijom za porodice koje su radile u Galati, Peri ili drugim dijelovima Istanbula.
Grčke, jermenske i evropske zajednice gradile su crkve i škole.
Time je nastao vjerski raznolik gradski pejzaž koji je i danas vidljiv u pojedinim ulicama.
Arhitektura i život zajednice
Crkva nije samo njen oltarski prostor. Oko bogomolja su nastajale škole, udruženja i društvene mreže.
Za manjinske zajednice takve ustanove bile su posebno važne, jer su prenosile jezik, liturgiju i kulturnu tradiciju.
Surp Levon je zato oduvijek bio više od jedne jedine zgrade.
Jermenska historija i težak 20. vijek
Historija jermenskih zajednica u Istanbulu ne može se pripovijedati bez spominjanja masovnih političkih lomova kasnog Osmanskog carstva i 20. vijeka. Nasilje, oduzimanja imovine, gubitak stanovništva i iseljavanje smanjili su mnoge zajednice.
Ipak, Istanbul je zadržao značajno jermensko stanovništvo i do danas ostaje centar jermenske patrijaršije Turske.
Crkve poput Surp Levona stoga su aktivna vjerska mjesta, a istovremeno i prostori sjećanja.
Liturgija i razlike u odnosu na druge crkve
Jermensko-katolička liturgija spaja jermensku tradiciju sa zajedništvom s Rimom. Za posjetioce to može biti zanimljivo, jer se vide elementi koji tačno ne odgovaraju ni latinskoj katoličkoj crkvi ni jermensko-apostolskoj.
Vjerska raznolikost, uostalom, ne postoji samo između „hrišćanstva i islama”. Različite tradicije postoje i unutar velikih religija.
Jezik i identitet
Jermenske zajednice u Istanbulu tradicionalno su se kretale između više jezika. Jermenski, turski, ponekad francuski i drugi jezici mogli su igrati ulogu u zavisnosti od epohe i društvenog okruženja.
Crkveni prostori su pomagali očuvati jezik i pismo.
To je posebno važno za manjine čije svakodnevno okruženje uglavnom koristi drugi jezik.
Poštovanje prilikom posjete
Kao kod svake aktivne crkve, posjeta ne bi trebala postati fotografski projekat čim je u toku bogosluženje.
Smijete biti radoznali, ali ljudi tamo ne dolaze da bi bili pozadina za naše fotografije.
Manje crkve posebno djeluju vrlo lično, jer su zajednica i prostor tijesno povezani.
Zašto ovakva mjesta ostaju na mojoj listi
Smatram važnim da ne pokazujem samo ogromne, poznate bogomolje. Manje crkve posebno pripovijedaju koliko je različitih ljudi ovaj grad učinilo svojim domom.
Ne morate imati istu vjeru da biste to poštovali.
Zapravo je za to potrebno samo malo zdravog razuma.
Manjinske crkve kao arhivi gradskog društva
Mala crkva može sačuvati historijske podatke u imenima, nadgrobnim pločama, zadužbinskim natpisima i matičnim knjigama zajednice. Za genealoška istraživanja i gradsku historiju takvi fondovi su često izuzetno vrijedni.
Oni dokumentuju ljude koji se jedva pojavljuju u zvaničnim političkim pripovijestima: trgovce, učitelje, zanatlije, djecu i sveštenike.
Upravo zato su aktivne manjinske zajednice istovremeno i nosioci historijskog znanja.
Zašto očuvanje može biti teško
Male zajednice ne raspolažu uvijek velikim finansijskim sredstvima. Istovremeno stare zgrade stalno zahtijevaju popravke. Vlaga, rizik od zemljotresa i gradski saobraćaj snažno opterećuju historijske crkve u Istanbulu.
Restauracija stoga nije samo estetsko pitanje, već preduslov da zajednice mogu i dalje koristiti svoje bogomolje.
Vjerska raznolikost kao proživljena gradska struktura
Kada crkva, džamija i sinagoga stoje u istoj četvrti, to nije automatski dokaz beskonfliktne prošlosti. Istanbul je poznavao periode tolerancije, kao i diskriminaciju i nasilje.
Upravo zato preostale bogomolje ne treba ni romantizovati ni omalovažavati.
One pokazuju da su različite zajednice zaista bile, i jesu, dio ovog grada.
Moje razmišljanje o ovom mjestu
Što više crkava primijetite u Istanbulu, to manje funkcioniše ta jednostavna slika grada s samo jednom vjerskom historijom. Naravno da je Istanbul danas pretežno oblikovan islamom. Ali usred istih ulica stoje zajednice čija historija takođe seže stoljećima unazad.
Za mene je to zapravo sasvim jednostavno: kada uđem u bogomolje koje ne pripada mojoj vlastitoj tradiciji, ponašam se s poštovanjem. Ne moram sve razumjeti da bih vidjela koliko neko mjesto znači drugim ljudima.
– Amra
