Ko hoda niz İstiklal, gotovo može previdjeti crkvu Svetog Antuna. Crvena ciglena fasada leži malo povučena iza predvorja, uokvirena fasadama trgovačke ulice. Čim se uđe, atmosfera se potpuno mijenja. Vani se ljudi guraju, muzika dolazi iz dućana, historijski tramvaji zvone kroz masu. Unutra odjednom postaje mirnije.
Ko hoda niz İstiklal, gotovo može previdjeti crkvu Svetog Antuna. Čim se uđe, atmosfera se potpuno mijenja: vani se ljudi guraju, unutra odjednom postaje tiho.
Za mene je posjeta u vrijeme Božića bila posebno lijepa. Crkva je bila tako ljubazno ukrašena da sam zaista pomislila da bi se neke druge crkve mogle time inspirisati. Vani je bilo hladno, unutra je ipak nastala toplina koja nije imala veze samo s grijanjem. Istovremeno su ulazili ljudi najrazličitijeg porijekla, gledali bogomolju, neki su molili, drugi samo posmatrali s poštovanjem. Baš ova samorazumljivost mi se dopada kod Istanbula.
- Sveti Antun Padovanski spada u najznačajnije katoličke crkve Istanbula.
- Današnja crkva je nastala početkom 20. stoljeća.
- Arhitekt je bio Giulio Mongeri.
- Građevina preuzima neogotske, odnosno sjevernoitalijansko-mletačke forme.
- Zajednica je povezana s franjevačkim redom.
- Angelo Giuseppe Roncalli, kasniji papa Ivan XXIII., djelovao je kao papinski diplomata u Istanbulu i povezan je s crkvom.
- Crkva ostaje aktivna bogomolja i istovremeno otvorena za posjetioce s poštovanjem.
Katolici u osmanskom Konstantinopolju
Katoličke zajednice su postojale u Konstantinopolju davno prije današnje crkvene građevine. Posebno su Galata i Pera bile obilježene genoveškim, mletačkim, levantskim i kasnije drugim evropskim zajednicama. Crkve, manastiri i diplomatski objekti su pripadali religijskom pejzažu četvrti.
Katoličko prisustvo pritom nikada nije bilo potpuno nezavisno od politike. Kapitulacije, diplomatska prava zaštite i odnosi između evropskih sila i Osmanskog carstva su uticali na pravni status pojedinih zajednica. Ipak se razvio trajan lokalni katolički život koji se nije sastojao samo od privremenih stranaca.
Zašto je bila potrebna nova crkva
Starija crkva Svetog Antuna je već postojala, ali je morala ustupiti mjesto u sklopu urbanističkih promjena. Početkom 20. stoljeća je zato nastala današnja građevina na İstiklalu.
Izbor reprezentativne lokacije pokazuje koliko je značajna bila katolička zajednica u Peri. Ulica je tada spadala u najmodernije i najmeđunarodnije dijelove grada. Velika nova crkva se uklapala u okruženje ambasada, škola, pasaža i evropskih poslovnih zgrada.
Giulio Mongeri i današnja arhitektura
Italijanski arhitekt Giulio Mongeri je oblikovao nekoliko značajnih zgrada u Istanbulu, a kasnije i u mladoj republici. Za Svetog Antuna je razvio crvenu ciglenu arhitekturu s neogotskim elementima i jasnim odnosima prema sjevernoitalijanskim crkvenim formama.
Šiljati lukovi, rozete, visoki svodovi i obojeni prozori od stakla stvaraju prostor koji se snažno razlikuje od osmanskih džamija u istom gradu. Baš ovaj kontrast čini Istanbul zanimljivim. Razne sakralne arhitekture ne stoje u raznim zemljama, nego nekoliko ulica jedna od druge.
Zašto crkva leži iza dvorišta
Sveti Antun ne stoji direktno u ravnini s rubom ulice. Predvorje stvara razmak od İstiklala. Bočne zgrade istovremeno formiraju prelaz između trgovačke ulice i sakralnog prostora.
Ovaj mali razmak mijenja iznenađujuće mnogo. Prolazite kroz kapiju i ostavljate buku, ne potpuno, ali osjetno, iza sebe. Crkva se, dakle, zapravo ne skriva – samo joj je potrebno nekoliko metara da stvori drugačiju atmosferu.
Franjevci i život zajednice
Crkva je povezana s franjevcima i do danas služi katoličkim bogosluženjima. Posjetioci zato nikada ne bi trebali zaboraviti da ne ulaze u obični muzej. Ljudi tamo dolaze na misu, ispovijed, lično molitvu i crkvene proslave.
Baš na Božić to postaje posebno vidljivo. Dekoracija i interes posjetilaca rastu, ali u centru i dalje ostaje religijski praznik. Poštovanje zato znači i da se tokom bogosluženja ne šeta s mobitelom direktno pred onima koji mole.
Papa Ivan XXIII. i Istanbul
Angelo Giuseppe Roncalli je 1930-ih i 1940-ih godina živio kao apostolski delegat u Turskoj i Grčkoj. Kasnije je postao papa kao Ivan XXIII. U Istanbulu je izgradio kontakte s raznim religijskim zajednicama i pozitivno govorio o zemlji.
Njegova veza sa Svetim Antunom se sjeća do danas. Statua, odnosno sjećanje na njega, nalazi se u okruženju crkve. Roncallijeve istanbulske godine su posebno zanimljive, jer pokazuju da međureligijski dijalog nije tek izum našeg vremena.
Božić na İstiklalu
U vrijeme Božića se crkva intenzivno ukrašava. Za malu katoličku zajednicu je to centralan religijski praznik, istovremeno dekoracija privlači mnoge muslimanske i nereligijske posjetioce.
Neki u tome vide kontradikciju, ja prije suprotno. Grad ne mora biti religijski homogen da bi se bogomolja poštovala. To što ljudi posjećuju crkvu jer je lijepa, ne znači automatski da moraju preuzeti njenu vjeru. Divljenje još nije konverzija.
Religijska raznolikost u Beyoğluu
U i oko Beyoğlua se nalaze katoličke, grčko-pravoslavne, jermenske i druge crkve, kao i džamije i sinagoge. Ova raznolikost je nastala iz stoljeća migracije, trgovine i diplomatije.
Nikada nije bila bez sukoba. Posebno su nasilje iz 1955. i kasnije iseljavanje snažno smanjili hrišćanske zajednice. Utoliko je važnije sačuvane bogomolje ne tretirati samo kao lijepe fotomotive, nego kao tragove stvarnih zajednica.
„Sveti Antun potiče iz genoveškog doba.“ Ne. Današnja crkva je građevina ranog 20. stoljeća, iako je katolička historija ovog područja znatno starija.
„Ona je samo još muzej.“ Pogrešno. Sveti Antun je aktivna katolička bogomolja.
„U Istanbulu praktično više nema hrišćanskih crkava.“ Također pogrešno. Zajednice su postale manje, ali brojne aktivne crkve i dalje postoje.
Zašto velika katolička crkva stoji na İstiklalu
To što Sveti Antun stoji usred jedne od najpoznatijih ulica Istanbula, historijski ima smisla. Beyoğlu/Pera je u 19. i ranom 20. stoljeću bila centar evropske diplomatije, levantskih porodica, stranih preduzeća i hrišćanskih zajednica.
Katoličke zajednice zato nisu bile egzotično strano tijelo. Italijani, Francuzi, Levantinci i druge grupe su ovdje generacijama živjeli i radili.
Crkva je dio ove kosmopolitske gradske historije.
Današnja crkva i njena prethodnica
Franjevci su bili prisutni u Istanbulu već davno prije današnje građevine. Starija crkva je morala ustupiti mjesto u sklopu urbanističkih promjena, prije nego što je današnji kompleks nastao početkom 20. stoljeća.
Arhitekt Giulio Mongeri je oblikovao neogotski, odnosno mletačkim uticajem obilježen stil. Crvena cigla i visoki lukovi se znatno razlikuju od osmanske džamijske arhitekture u drugim dijelovima grada.
Građevina time pokazuje i kako su evropski arhitektonski jezici u Peri sasvim prirodno postojali jedni pored drugih.
Papa Ivan XXIII. i njegovo vrijeme u Istanbulu
Posebno zanimljiva veza vodi do Angela Giuseppea Roncallija, kasnijeg pape Ivana XXIII. Živio je 1930-ih i 1940-ih godina kao papinski predstavnik u Turskoj i imao je bliske veze s katoličkom zajednicom Istanbula.
Njegovo vrijeme u Turskoj ga je duboko oblikovalo. Kasnije je postao poznat po svom ekumenskom stilu i otvaranju katoličke crkve.
U Svetom Antunu se zato i dalje sjeća njega.
Božić usred İstiklala
U vrijeme Božića se atmosfera posebno snažno mijenja. Dekoracija, svjetla i religijski simboli stoje samo nekoliko koraka od ulice na kojoj su u prolazu stotine hiljada ljudi najrazličitijeg porijekla.
Baš ovdje religijska raznolikost postaje opipljiva. Crkva ne mora biti skrivena na rubu grada da bi bila poštovana.
Može stajati usred najbučnije trgovačke četvrti.
Poštovanje kao praktična svakodnevica
Posjetioci smiju ući u crkvu sve dok se poštuju bogosluženja i pravila. Za mene je baš to važno. Možete posjetiti bogomolju religije kojoj možda sami ne pripadate, a ipak osjećati poštovanje.
To funkcioniše samo ako se radoznalost ne pomiješa s nepoštovanjem. Fotografije, razgovori i odjeća bi se trebali prilagoditi mjestu.
Isti princip vrijedi za džamije.
Šta bi Pera izgubila bez svojih crkava
Ako se historija Beyoğlua priča samo kao muslimansko-osmanska ili moderna turska historija, nedostaje velik dio. Crkve poput Svetog Antuna, kao i grčko-pravoslavne i jermenske bogomolje, pokazuju da je četvrt dugo bila multireligijski obilježena.
Mnoge zajednice su danas manje nego ranije, posebno nakon političkih kriza 20. stoljeća. Zgrade zato ostaju i mjesta sjećanja na stanovničke grupe koje su odlučujuće sooblikovale moderan Istanbul.
Moja misao o ovom mjestu
Bili smo tamo u vrijeme Božića, i smatrala sam to zaista prekrasnim. Crkva je bila tako lijepo ukrašena da je odmah nastala posebna toplina, iako je vani bilo hladno. I usred İstiklala, gdje svakodnevno prolaze bezbrojni ljudi, ljudi raznih religija su zajedno stajali u tom prostoru i jednostavno se ponašali s poštovanjem jedni prema drugima.
Upravo tako bi trebalo biti. Možete ući u bogomolju druge religije ili konfesije, vidjeti njenu ljepotu i ljudima unutra ostaviti njihovu vjeru. Niko vam time ništa ne oduzima.
Prihvatanje i poštovanje moraju vrijediti u džamiji jednako kao i u crkvi. Ko pred lijepom bogomoljom prvo pomisli koga bi tamo mogao mrziti, po mom mišljenju je zaista propustio nešto suštinsko.
– Amra
