İstiklal je danas pješačka zona, trgovačka ulica, mjesto susreta i jedan od najgušćih tokova ljudi u Istanbulu. Ko gleda samo moderne trgovačke lance, previđa da njene fasade pričaju sasvim drugačiju priču. U 19. stoljeću tadašnja Grande Rue de Péra bila je centar četvrti u kojoj su evropske ambasade, levantinske porodice, grčki i jermenski trgovci, crkve, pozorišta, hoteli i pasaži stvarali kosmopolitsku gradsku kulturu.
İstiklal je danas pješačka zona, trgovačka ulica, mjesto susreta i jedan od najgušćih tokova ljudi u Istanbulu. Ko gleda samo moderne trgovačke lance, previđa da njene fasade pričaju sasvim drugačiju priču.
Upravo se ovdje nalazi i crkva Svetog Antuna, koju smo posjetili za vrijeme Božića. Usred hiljada ljudi, dućana i uličnog žamora odjednom stoji hrišćanska bogomolja – i upravo ova prirodnost govori o Istanbulu više nego mnogi vodič.
- Današnja İstiklal je u 19. stoljeću bila poznata kao Grande Rue de Péra.
- Pera/Bejoglu je bila snažno obilježena ambasadama, evropskim preduzećima i hrišćanskim zajednicama.
- Historijske crkve, pasaži i konzularne zgrade stoje do danas.
- Crkva Svetog Antuna spada među najpoznatije katoličke crkve Istanbula.
- Događaji od 6.–7. septembra 1955. posebno su teško pogodili grčke, ali i jermenske i jevrejske dućane i ustanove.
- Crveni nostalgični tramvaj podsjeća na dugu historiju tramvaja u ovoj ulici.
- İstiklal je u 20. stoljeću više puta preimenovana, preuređena i socijalno promijenjena.
Od Pere do Grande Rue
U osmanskom Istanbulu tradicionalni centar moći ležao je na historijskom poluostrvu. Galata je već stoljećima bila međunarodno trgovačko područje. Iznad nje razvijala se Pera, današnji Bejoglu.
U 19. stoljeću ovo područje je snažno raslo. Ambasade evropskih država, banke, hoteli, pozorišta i moderni dućani koncentrisali su se ovdje. Grande Rue de Péra postala je ulica na kojoj se moglo neposredno vidjeti internacionalizacija Osmanskog carstva.
Time nije bila „manje Istanbul“ od starog grada. Bila je drugi Istanbul.
Zašto su ovdje živjeli toliko Evropljani i nemuslimani
Osmanska prijestolnica je bila multietnička i multireligijska. U Peri je ova raznolikost bila posebno vidljiva. Grci, Jermeni, Jevreji, Levantinci i Evropljani vodili su poslove i kulturne ustanove.
Francuski jezik se u određenim društvenim krugovima razvio u važan komunikacijski jezik. Evropska moda, pozorište, kafići i novi oblici potrošnje obilježavali su ovu četvrt.
Ova internacionalnost, međutim, nije bila istovjetna s potpunom društvenom jednakošću. Različite zajednice živjele su pod različitim pravnim i političkim uslovima.
Pasaži, hoteli i pozorišta
Pasaži poput Çiçek Pasajıja pričaju o vremenu kada je evropska trgovačka kultura postala popularna u Peri. Pozorišta, restorani i kafići učinili su ulicu centrom društvenog života.
I hoteli i diplomatske ustanove u okolini profitirali su od rastućeg međunarodnog putničkog prometa. Ko je iz Evrope dolazio u Konstantinopolj, kretao se često prvo kroz upravo ovaj svijet.
Mnoge fasade zato nose tragove secesije, neoklasicizma, historicizma i drugih evropskih stilova.
Sveti Antun usred İstiklala
Današnja crkva Svetog Antuna Padovanskog izgrađena je početkom 20. stoljeća. Njena neogotička, odnosno mletačkim uticajem obilježena arhitektura stvara snažan kontrast prema trgovačkoj ulici.
Bili smo tamo za vrijeme Božića, i smatrala sam je prekrasnom. Bila je toliko brižljivo ukrašena da bi se neke crkve zaista mogle nadahnuti. Vani je bilo hladno, na İstiklalu su prolazile hiljade ljudi, ali unutra se odmah stvarala ta ugodna toplina.
A ono što mi je posebno lijepo: svako smije ući, sve dok poštuje ovo mjesto. Ne mora se pripadati istoj religiji da bi se bogomolja smatrala lijepom.
Historijski crveni tramvaj
Tramvaji su od kasnog 19. stoljeća pripadali modernom Istanbulu. Historijska linija na İstiklalu kasnije je ukinuta i krajem 1980-ih ponovo oživljena kao nostalgična linija.
Crveni vagon je danas jedna od najpoznatijih slika ove ulice. Ali nije muzejski komad koji neprekinuto vozi od osmanskog doba.
Upravo ovakvi detalji pokazuju kako se sjećanje inscenira: nešto staro se vraća, jer je u međuvremenu postalo dio identiteta ulice.
6.–7. septembar 1955.
Ovaj dio se ne smije romantizovati. U noći od 6. na 7. septembar 1955. u Istanbulu je došlo do nasilnih izgreda, posebno usmjerenih protiv grčke zajednice. Dućani, kuće, crkve i groblja napadnuti su i uništeni. Pogođene su i jermenske i jevrejske ustanove.
Povod je bila manipulativno raspirena vijest o bombaškom napadu na Atatürkovu rodnu kuću u Solunu. Nasilje nije bilo jednostavno spontan sukob među susjedima; organizacija, političko podsticanje i državna, odnosno obavještajna odgovornost, intenzivno se razmatraju u istraživanjima.
Događaji su znatno ubrzali odlazak grčkog stanovništva Istanbula. Upravo na İstiklalu i u Bejogluu vrijedi poznavati ovu historiju, jer mnoge zgrade danas pričaju o kosmopolitskoj zajednici koja je u međuvremenu postala znatno manja.
Od Grande Rue do İstiklala
Nakon osnivanja republike, ulica je preimenovana u İstiklal Caddesi, Ulicu nezavisnosti. Novi naziv je odgovarao političkom preuređenju zemlje.
S nazivom se, međutim, preko noći nije promijenilo cjelokupno stanovništvo ili arhitektura. Ulica je ostala internacionalno obilježen urbani prostor.
Tek su političke i društvene promjene 20. stoljeća postupno mijenjale njen sastav.
Kako je ulica stalno mijenjala svoj karakter
Nakon faza opadanja, İstiklal je od kasnog 20. stoljeća ponovo doživjela snažno unapređenje. Pješačka zona, kulturni domovi, dućani, barovi i restauracije ponovo su je učinili centralnim mjestom za izlazak i kupovinu.
Kasnije su se dodali internacionalni lanci, rastuće najamnine i snažan masovni turizam. Neki žale za gubitkom ranije kulturne raznolikosti, drugi i dalje vide ulicu kao živ centar.
Vjerovatno je oboje donekle tačno. İstiklal nikada nije bila statična.
Crkve, sinagoge i vjerska Pera
Crkva Svetog Antuna samo je dio vjerske raznolikosti oko İstiklala. U Bejogluu i Galati do danas se nalaze katoličke, pravoslavne, jermenske i protestantske crkve, kao i sinagoge u širem području.
Ova gustoća nastala je iz internacionalnog stanovništva ove četvrti. Diplomatama, trgovcima i lokalnim hrišćanskim zajednicama trebale su vlastite bogomolje, škole i socijalne ustanove.
Ko ulicu doživljava samo kao trgovački pojas, zato prolazi pored izuzetne vjerske i kulturne historije.
Zašto je Pera djelovala modernije od mnogih drugih dijelova grada
Plinsko osvjetljenje, pozorišta, evropske robne kuće, hoteli i nova prevozna sredstva stigli su ovdje rano. Za neke stanovnike historijskog poluostrva Pera je zato djelovala gotovo kao drugi grad.
Četvrt, međutim, nije bila jednostavno „zapadna umjesto osmanska“. Bila je proizvod samog Osmanskog carstva, samo pod snažnim međunarodnim uticajima.
Upravo ova mješavina čini İstiklal historijski tako zanimljivom.
Galatasaray Lisesi i obrazovanje usred ulice
Jedna od najupečatljivijih zgrada İstiklala je Galatasaray Lisesi. Njena obrazovna tradicija seže duboko u osmansku historiju, a u 19. stoljeću škola je postala važan moderan obrazovni centar sa snažnim francuskim uticajem. Trg ispred ulaza kasnije se razvio u poznato mjesto susreta i mjesto javnih okupljanja.
Time usred trgovačke ulice stoji ustanova koja je sama dio političke i kulturne modernizacije Osmanskog carstva i republike. Ko prolazi pored nje, ne vidi dakle samo lijepu kapiju, nego važno obrazovno mjesto.
Zašto je İstiklal noću drugačija ulica
Danju dominiraju dućani, turisti i obaveze. Uveče se karakter više pomjera prema restoranima, barovima, muzici i izlascima. Ova dvostruka funkcija ima dugu predistoriju, jer je Pera već u 19. stoljeću bila značajna zabavna četvrt.
Naravno da današnji barovi i klubovi nisu isti kao tada. Ali ideja da ova ulica ne služi samo za kupovinu, nego i za to da se vidi i bude viđen, iznenađujuće je postojana.
Ambasade su Peru učinile međunarodnim centrom moći
Više evropskih država održavalo je svoja diplomatska predstavništva u Peri. Ove ambasade nisu bile samo kancelarije, nego društveni i politički centri. Prijemi, pregovori i mreže povezivali su diplomate s osmanskim službenicima, bankarima i trgovcima.
Oko predstavništava nastale su škole, crkve, poštanske službe i dućani za međunarodne stanovnike. İstiklal je zato bila dio diplomatskog pejzaža, ne samo trgovačka ulica.
Çiçek Pasajı je više puta mijenjao svoj identitet
Čuveni pasaž nastao je nakon požara ranijeg Naum-pozorišta. Nova građevina je prvobitno bila elegantan trgovački pasaž sa stanovima. Kasniji naziv „Cvjetni pasaž“ povezuje se s različitim pričama, između ostalog s ruskim prodavačicama cvijeća nakon revolucije 1917.
Danas dominiraju restorani i mejhane. Historijska zgrada tako tipično pokazuje kako mjesto može zadržati svoju fasadu, a ipak dobiti sasvim novu socijalnu funkciju.
Crkve nisu dekorativna strana tijela
Sveti Antun je posebno vidljiv, ali nije jedina hrišćanska crkva u okolini. Grčko-pravoslavne, jermenske, katoličke i druge zajednice obilježavale su Peru stoljećima. Njihove bogomolje su građene za stvarne zajednice, ne kao turistička kulisa.
Upravo zato treba u njih ulaziti s poštovanjem. Tamo se održavaju bogosluženja, krštenja, vjenčanja i sahrane. To što su posjetioci dobrodošli, poziv je da se podijeli vjerski prostor, ne otvorena pozivnica da se tretira kao znamenitost.
1955. je promijenila ulicu socijalno, ne samo materijalno
Nasilje od 6. i 7. septembra uništilo je više od izloga. Porodice su izgubile dućane, stanove i povjerenje da su sigurne u vlastitom gradu. Mnogi Grci su napustili Istanbul u narednim godinama; kasnija protjerivanja i političke krize ubrzale su ovaj proces.
Kada danas stoje historijske crkve, škole ili stambene zgrade, zato često nedostaje velik dio onog stanovništva za koje su ove zgrade nekada bile dio svakodnevice. Fasade su ostale vidljivije od ljudi.
Galatasaray Lisesi kao obrazovna ustanova usred ulice
Upečatljiva kapija Galatasaray gimnazije podsjeća da İstiklal nije bila samo ulica zabave i kupovine. Obrazovanje je također igralo centralnu ulogu. Škola potiče iz osmanskih obrazovnih tradicija i u 19. stoljeću je reorganizovana kao moderan licej.
Nastava na francuskom i međunarodni kontakti učinili su je važnom ustanovom kasnoosmanske elite. Upravo iz ovog okruženja kasnije je nastao i fudbalski klub Galatasaray.
Bioskop, pozorište i moderna zabava
Bejoglu je dugo bio centar novih oblika gradske zabave. Pozorišta, operete, bioskopi i muzički lokali ovdje su pronašli publiku koja je bila mnogo internacionalnija i urbanija nego u mnogim drugim dijelovima grada.
S električnim osvjetljenjem, tramvajem i modernim dućanima nastao je noćni život koji su savremenici doživljavali kao izrazito moderan. Ko danas vidi İstiklal uveče punu svjetla i ljudi, ne doživljava zato potpuno novu funkciju. Zabava odavno pripada identitetu ove ulice.
İstiklal nakon 1980.
U 20. stoljeću ulica je privremeno gubila na prestižu. Zgrade su propadale, imućnije stanovništvo se selilo u druge četvrti, a političko nasilje je mijenjalo javni život. Od 1980-ih i 1990-ih počelo je ponovno unapređenje. Pješačka zona i nostalgični tramvaj postali su simboli ovog oživljavanja.
Kasnije su se dodale internacionalne marke, rastuće najamnine i snažna turistička upotreba. Time se ulica ponovo promijenila. Ko govori o „staroj İstiklal“, mora zato uvijek reći koju epohu misli.
„Današnji crveni tramvaj vozi neprekinuto i nepromijenjeno od Osmanskog carstva.“ Ne. Historijski tramvaji su tamo ranije vozili, današnja nostalgična linija je kasnije oživljavanje.
„İstiklal je oduvijek bila muslimansko-osmanski obilježena.“ Previše jednostavno. Posebno u 19. i ranom 20. stoljeću Pera je bila snažno obilježena hrišćanskim, jevrejskim, levantinskim i evropskim zajednicama.
„1955. su izgredi bili jednostavno spontan bijes.“ To previše pojednostavljuje. Politička organizacija i odgovornost iza događaja historijski se intenzivno istražuju.
Moja misao o ovom mjestu
Crkve u Istanbulu za mene znače nešto posebno, upravo zato što stoje usred ovog pretežno muslimanski obilježenog milionskog grada i sasvim se prirodno mogu posjetiti.
Bili smo posebno u Svetom Antunu na İstiklalu, a i u jednoj crkvi u Kadıköyu. Za vrijeme Božića Sveti Antun je bio prekrasno ukrašen. Iako je vani bilo hladno, unutra je bila ta ugodna toplina – ne samo temperaturom.
Uđete u bogomolju druge hrišćanske tradicije ili možda čak religije kojoj sami uopšte ne pripadate, i ipak možete vidjeti ljepotu i imati poštovanje.
Upravo tako bi trebalo biti.
Usred İstiklala svaki dan prolaze hiljade ljudi. Neki uđu, drugi ne. Neki se mole. Neki samo gledaju. Niko ne gubi ništa zato što neko drugi tamo živi svoju vjeru.
Za mene bi prihvatanje i poštovanje tamo trebalo biti jednako važno kao u džamiji. Ko stoji pred lijepom bogomoljom i prva stvar koja mu padne na pamet je mržnja prema ljudima unutra, po mom mišljenju nema previše vjere u glavi, nego previše prazne priče.
– Amra
