Nasred današnjeg trga Sultanahmet stoji spomenik koji je stariji od Konstantinopolja, stariji od Rimskog carstva, pa čak stariji i od mnogih političkih carstava čiju historiju učimo u školi. Takozvani Obelisk Teodosija prvobitno je podignut u starom Egiptu, u 15. stoljeću prije Hrista pod faraonom Tutmosisom III. Stajao je u hramskom kompleksu Karnaka kod Tebe i tamo je imao potpuno drugačiju religijsku i političku funkciju nego kasnije u Konstantinopolju.
Obelisk na trgu Sultanahmet podignut je u starom Egiptu pod faraonom Tutmosisom III. i stoljećima je stajao u Karnaku prije nego što ga je car Teodosije I. 390. godine dao postaviti u Hipodromu Konstantinopolja.
Više od hiljadu i po godina nakon svog egipatskog nastanka, car Teodosije I. je 390. godine dao postaviti obelisk u Hipodromu Konstantinopolja. Time je od spomenika faraonske vladavine postao dio rimsko-vizantijske reprezentacije. Upravo ovaj pomak ga čini tako zanimljivim: sam kamen je ostao, ali njegovo značenje je više puta iznova ispisivano. Danas svakodnevno pored njega prolaze hiljade ljudi, često na putu ka Plavoj džamiji ili Aji Sofiji, ne primjećujući da prolaze pored objekta koji je bio monumentalan još u doba egipatskog Novog carstva.
- Obelisk je podignut u starom Egiptu pod Tutmosisom III.
- Stajao je u hramskom kompleksu Karnaka i već je bio star mnogo stoljeća prije nego što je Konstantinopolj uopšte osnovan.
- Car Teodosije I. ga je 390. godine dao postaviti u Hipodromu.
- Danas vidljiv kamen vjerovatno je samo gornji dio prvobitnog obeliska.
- Hijeroglifi slave egipatskog faraona i njegovu vezu s bogovima.
- Kasnoantički mramorni postolje, naprotiv, prikazuje Teodosija i rimski dvorski svijet.
Gdje je obelisk prvobitno stajao
Kamen nije stvoren za Konstantinopolj. Potiče iz Egipta i postavljen je u hramskom kompleksu Amun-Ra u Karnaku. Tutmosis III. je bio jedan od najmoćnijih vladara egipatskog Novog carstva. Pod njim je Egipat dostigao ogromno teritorijalno prostiranje, a monumentalna arhitektura je služila da ovu moć vidljivo poveže s božanskim poretkom.
Obelisk zato nije bio dekorativan stub. Njegov oblik i njegovi natpisi bili su religijski nabijeni. Obelisci su često stajali u paru ispred hramova, simbolički su se odnosili na sunce i nosili tekstove koji su povezivali vladara, bogove i kosmički poredak. Današnji kamen u Istanbulu bio je u svom prvobitnom okruženju, dakle, dio egipatskog sakralnog prostora, ne dio rimskog sportskog stadiona.
Kada je kasnije stigao u Konstantinopolj, ljudi tamo su vjerovatno razumjeli hijeroglife samo ograničeno ili uopšte ne. Ipak, egipatsko porijeklo je ostalo vidljivo i baš zato prestižno. Strano porijeklo spomenika bilo je dio njegovog djelovanja.
Zašto su rimski carevi voljeli egipatske obeliske
Od rimskog osvajanja Egipta obelisci su transportovani u Rim, a kasnije u druge dijelove carstva. Napor je bio ogroman. Ovakvi kamenovi su težili stotine tona, morali su se pomjerati kopnom, ukrcavati na brodove i na cilju ponovo podizati. Ko je to postizao, dokazivao je ne samo tehničko umijeće, nego i sposobnost da spomenike starih kultura uklopi u vlastitu prijestolnicu.
Rimski interes je zato bio dvostruk. S jedne strane, egipatski spomenici su smatrani drevnim, tajanstvenim i časnim. S druge strane, njihovo premještanje je signaliziralo da Rim vlada onim regijama iz kojih ovi spomenici potiču. Obelisk je time postao svojevrstan kameni dokaz carskog dosega.
Konstantinopolju, koji je u 4. stoljeću izgrađen u novu carsku prijestolnicu, također su bili potrebni spomenici koji bi njegov položaj učinili vidljivim. Hipodrom je za to bio idealno mjesto. Tamo se okupljalo desetine hiljada ljudi, a tamo se car predstavljao stanovništvu.
Kako je obelisk stigao u Konstantinopolj
Kada je tačno kamen otpremljen iz Karnaka, nije u svakom detalju jasno. Često se pretpostavlja da je već car Konstancije II. u 4. stoljeću naložio transport obeliska iz Egipta. Sigurno je, u svakom slučaju, da je spomenik naposljetku postavljen u Hipodromu pod Teodosijem I.
Transport ovakvog monolita bio je tehničko remek-djelo. Težina se morala rasporediti na brodove, ruta preko Sredozemlja savladati, a kamen zatim od luke do Hipodroma dopremiti. Nakon toga je počela najteža faza: podizanje.
To što su Rimljani i Vizantinci vladali ovakvim transportima, ne smije se omalovažavati u odnosu na modernu tehniku. Bez motora, čeličnih dizalica ili hidraulike, užad, koloturnici, drveni skele, rampe i ogromna ljudska snaga morali su precizno sarađivati. Jedna greška mogla je slomiti kamen ili ugroziti brojne radnike.
Postavljanje pod Teodosijem I.
Obelisk je postavljen u Hipodromu 390. godine. Car Teodosije I. je tada vladao carstvom koje je bilo duboko u političkoj, vojnoj i religijskoj promjeni. Hrišćanstvo je pod njim konačno steklo dominantan položaj u carstvu, dok su tradicionalni paganski kultovi sve više potiskivani.
Baš zato je izuzetno da je staroegipatski spomenik mogao i dalje biti korišten kao simbol moći u carstvu koje je postajalo sve hrišćanskije. Obelisk više nije morao imati isto religijsko značenje kao u Karnaku. Mogao je biti politički iznova pročitan: kao znak starine, svjetskog carstva i carske moći.
Na novom mramornom postolju Teodosije je dao postaviti scene koje ga prikazuju zajedno s dvorom i porodicom na priredbama. Tako je egipatski kamen dobio kasnoantički rimski komentar.
Šta hijeroglifi govore
Hijeroglifi slave Tutmosisa III. i njegov odnos s bogom Amun-Ra. Govore o kraljevskoj moći, pobjedama i religijskoj legitimaciji. Za egipatskog posmatrača ovi natpisi su bili dio poznatog političkog i religijskog vizuelnog jezika.
U Konstantinopolju je njihovo tačno značenje postalo sporedno. Odlučujuće je bilo prije svega to što je kamen očigledno bio drevan, stran i monumentalnog porijekla. Mogao se diviti mu se, a da se ne pročita nijedan znak.
Danas time nastaje fascinantna suprotnost. Ko fotografiše, često prvo vidi savršeno očuvane hijeroglife. A odmah ispod postolje na grčkom, latinskom i u reljefnim slikama već priča potpuno drugačiju priču. Dva carstva govore jedno preko drugog, a da nijedno u potpunosti nije izbrisalo drugo.
Postolje priča drugu priču
Reljefi na postolju prikazuju Teodosija s članovima njegovog dvora. Na jednoj strani car se pojavljuje u carskoj loži, dok je ispred njega organizovan svijet Hipodroma. Na drugom prikazu vide se scene povezane s podizanjem obeliska.
Za historičare je ovo postolje gotovo jednako važno kao i sam obelisk. Egipatski kamen priča o faraonu iz 15. stoljeća prije Hrista; postolje, naprotiv, dokumentuje političko samopredstavljanje kasnoantičkog rimskog cara gotovo 1.800 godina kasnije.
Posebno je zanimljiva hijerarhija figura. Car ne stoji slučajno centralno i uzdignuto. Veličina tijela, pozicija i pravac pogleda vizuelno uređuju društvo. Vladavina se ne samo opisuje, nego se prostorno inscenira.
Zašto je obelisk danas kraći
Današnji obelisk visok je otprilike 20 metara, s postoljem nešto više. Prvobitan kamen je vjerovatno bio znatno viši. Zato se pretpostavlja da je tokom transporta ili već ranije samo dio prvobitnog obeliska stigao u Konstantinopolj.
Kako tačno i kada je donji dio izgubljen, ne može se sa sigurnošću rekonstruisati. Popularne priče ponekad tvrde da se tačno zna kojeg dana se slomio. Ovakvu sigurnost izvori ne pružaju.
Ipak je sačuvan dio zapanjujuće dobro očuvan. Granit je izdržljiv, a hijeroglifi ponegdje djeluju toliko oštro da se lako zaboravi koliko su stari.
Šta otkriva o Hipodromu
Hipodrom nije bio prazna trkačka staza. Centralni razdjelni zid, spina, bio je ukrašen statuama i spomenicima koji su potjecali iz raznih regija carstva. Obelisk je, dakle, stajao usred prave zbirke carskog plijena, sjećanja i prestižnih predmeta.
Ovdje su se odvijale trke kola, javne proslave, političke aklamacije i sukobi. Car se mogao pokazati pred ogromnom masom. Spomenici poput obeliska stvarali su prikladnu kulisu za ovu političku pozornicu.
Danas je od Hipodroma nadzemno sačuvano vrlo malo. Baš zato je obelisk toliko vrijedan: i dalje otprilike označava centralnu osovinu onog prostora u kojem su nekada kola jurila vratolomnom brzinom, a desetine hiljada gledalaca vikalo.
„Teodosije je dao izraditi obelisk u Egiptu.“ Pogrešno. Kamen je u Teodosijevo vrijeme već imao otprilike 1.800 godina. Car ga je dao postaviti u Konstantinopolju i opremiti novim postoljem.
„Hijeroglifi pričaju historiju Konstantinopolja.“ Ne. Potiču iz faraonskog Egipta i slave Tutmosisa III. Priča o Konstantinopolju počinje tek s kasnoantičkim postoljem.
Zašto je obelisk u Hipodromu bio više od dekoracije
U Hipodromu obelisk nije stajao negdje po strani, nego na spini, dakle onoj izduženoj srednjoj barijeri oko koje su se kretale trke kola. To je značilo da je praktično kod svake velike trke bio u vidokrugu cara, dvora i desetina hiljada gledalaca. Njegova pozicija ga je time činila političkim spomenikom unutar mjesta koje je bilo mnogo više od sportske arene. U Hipodromu su vladari bili slavljeni ili zviždani, frakcije su se organizovale, politički zahtjevi su bili izgovarani, a carske ceremonije su se odvijale pred masovnom publikom. Spomenici na spini su za sve to stvarali kulisu koja je Konstantinopolj predstavljala kao nasljednika cijelog antičkog svijeta.
Baš egipatski obelisk se za to posebno dobro uklapao. Donio je prestiž mnogo starije visoke kulture u novu prijestolnicu i učinio vidljivim da Konstantinopolj nije htio nastupati kao grad bez prošlosti. Time što je dao podići obelisk, Teodosije je povezao faraonsku monumentalnost, rimsko inženjersko umijeće i vlastitu vladavinu. To nije bila slučajna kombinacija, nego svjesna politička slika: car je stajao iznad carstva koje je u sebi ujedinjavalo razne narode, jezike i tradicije i koje je njihove spomenike okupljalo u svojoj prijestolnici.
Reljefi postolja kao trenutna slika kasnoantičkog dvora
Posebno su uzbudljivi reljefi postolja, jer ne prikazuju egipatsku prošlost kamena, nego društvo kasnog 4. stoljeća. Teodosije se pojavljuje zajedno s članovima svoje porodice i dvora u strogo hijerarhijskom poretku. Njegova pozicija je uzdignuta i centralna, dok su predstavnici stranih naroda, dostojanstvenici i gledaoci raspoređeni ispod, odnosno pored njega. Ovaj vizuelni jezik je bio lako razumljiv: car stoji u središtu, sve druge grupe se definišu kroz svoj odnos prema njemu.
Na jednoj strani postolja prikazano je i tehničko podizanje obeliska. To čini spomenik rijetkim izvorom za to kako je vlastito građevinsko dostignuće javno slavljeno. Postolje suštinski govori: divljenja nije vrijedan samo drevan kamen, nego jednako i car koji ga je ovamo doveo i podigao. Time nastaje dvostruka poruka vladavine. Tutmosis III. govori kroz hijeroglife iz drugog milenija prije Hrista; Teodosije odgovara gotovo 1.800 godina kasnije reljefima i natpisima na postolju.
Hrišćanska prijestolnica, paganski spomenik – zašto to nije morala biti kontradikcija
Teodosije I. je odigrao odlučujuću ulogu u nametanju nicejskog hrišćanstva u Rimskom carstvu. Ipak je dao dalje koristiti spomenik čije je prvobitno religijsko značenje bilo duboko ukorijenjeno u staroegipatskom kultu. To pokazuje da se kasna antika ne bi trebala jednostavno razumjeti kao nagla zamjena „pagansko za hrišćansko“. Stari spomenici su mogli izgubiti svoju prvobitnu sakralnu funkciju, a istovremeno nastaviti živjeti kao umjetničko djelo, politički simbol ili znak rimske univerzalne vladavine.
Za stanovnike Konstantinopolja tačno teološko značenje obeliska iz Karnaka odavno više nije bilo odlučujuće. Bio je drevan prestižni predmet. Slična preosmišljavanja odvijala su se svuda u carstvu: hramovi su prenamjenjivani, statue ponovo natpisivane, stubovi premještani, a starija umjetnička djela stavljana u nove političke kontekste. Konstantinopolj je zato već u 4. stoljeću bio grad sastavljen od ponovo korištenih priča.
Šta je danas još original, a šta nije
Sam granitni monolit je staroegipatski. Mramorno postolje, naprotiv, potiče iz vremena postavljanja pod Teodosijem. Današnja okolina je, naravno, moderno izmijenjena. Nivo tla bivšeg Hipodroma bio je niži, tribine su nestale, a ogromna trkačka staza se danas može naslutiti samo po izduženom obliku trga. Ko danas posmatra obelisk, trebao bi ga u mislima izvući iz uređenog parka i ponovo staviti nasred arene s desetinama hiljada gledalaca.
I činjenica da obelisk danas djeluje tako čisto izolovano, rezultat je moderne zaštite spomenika. U antici i srednjem vijeku bio je dio gusto opremljenog ansambla spomenika. Pored njega su stajali drugi stubovi, statue i znakovi sjećanja. Današnji samostalan spomenik bio je tada dio mnogo kompleksnije vizuelne pozornice.
Moja misao o ovom mjestu
Smatram gotovo ludim da se nasred Sultanahmeta, između Aje Sofije, Plave džamije i svih tih ljudi, može proći pored kamena koji je već imao hiljade godina kada Konstantinopolj još nije ni postojao. Toliko ste zauzeti fotografisanjem velikih zgrada da ovaj obelisk brzo djeluje kao „još jedan spomenik“.
Ali kad se na trenutak zaustavite, vremenski raspon se jedva može shvatiti. Faraon u Egiptu daje da se obelisk ispiše. Stoljećima kasnije rimski carevi preuzimaju takve spomenike u svoj vlastiti svijet. Ponovo stoljećima kasnije isti kamen stoji u hrišćanskom Konstantinopolju. Zatim dolazi Osmansko carstvo. A danas mi stojimo ispred njega s telefonom.
Baš zato toliko volim ovaj grad: ne morate uvijek ući u muzej da biste stali pred nešto što potpuno poremeti vašu predstavu o vremenu.
– Amra
