Na južnom kraju bivšeg Hipodroma stoji visok kameni stub koji na prvi pogled djeluje znatno manje spektakularno od egipatskog Obeliska Teodosija. Baš to zavarava. Takozvani Zidani obelisk je u srednjem vijeku vjerovatno bio mnogo upadljiviji nego danas, jer je njegova površina bila obložena bronzanim pločama. Tek nakon što je ova metalna obloga izgubljena, ostao je vidljiv sirov zidani jezgar.
Na južnom kraju bivšeg Hipodroma stoji visok kameni stub koji na prvi pogled djeluje manje spektakularno od egipatskog Obeliska Teodosija. U srednjem vijeku bio je obložen bronzanim pločama, sve dok ih krstaši nisu opljačkali 1204.
Njegova historija je, uz to, usko povezana s Četvrtim krstaškim pohodom. Kada su krstaši 1204. opljačkali Konstantinopolj, brojni bronzani predmeti u Hipodromu su skinuti, uništeni ili pretopljeni. Metalna obloga obeliska je nestala u ovom kontekstu. Ono što danas izgleda golo i gotovo nedovršeno, dakle je upravo vidljiv rezultat pljačke.
- Zidani obelisk stoji na bivšoj spini Hipodroma.
- Njegov tačan prvobitan trenutak nastanka nije potpuno siguran.
- Car Konstantin VII. Porfirogenit ga je u 10. stoljeću dao restaurirati.
- U srednjem vijeku je građevina bila obložena bronzanim pločama i izgledala potpuno drugačije.
- Tokom pljačke 1204. krstaši su uklonili metalnu oblogu.
- Danas vidljiv sirov zidani jezgar zato nije prvobitan izgled.
Kada je obelisk nastao
Tačan trenutak nastanka je teže odrediti nego kod Obeliska Teodosija. Jezgar bi mogao potjecati iz starije kasnoantičke faze Hipodroma, ali najvažnija historijska vijest do danas potiče iz 10. stoljeća.
Tada je car Konstantin VII. Porfirogenit dao restaurirati obelisk. Grčki natpis na postolju podsjeća na to i čak upoređuje ovaj podvig s Kolosom sa Rodosa.
Ovaj natpis pokazuje da spomenik u srednjovizantijskom Konstantinopolju nikako nije bio samo star ostatak. Svjesno je obnovljen i shvaćen kao dio carskog gradskog pejzaža.
Konstantin VII. i restauracija
Konstantin VII. je vladao u 10. stoljeću i poznat je, između ostalog, po učenim spisima o dvorskom ceremonijalu i carskoj upravi. Njegova vladavina je bila snažno obilježena željom da se sačuvaju i urede rimsko-vizantijske tradicije.
Restauracija obeliska se uklapa u to. Star spomenik u Hipodromu nije jednostavno ostavljen da stoji, nego je iznova inscenisan. Bronzana obloga je pretvorila zidani jezgar u sjajnu površinu.
Vjerovatno su ploče nosile dekorativne elemente ili prikaze. Kako su tačno izgledale, danas se ne može potpuno rekonstruisati, jer su izgubljene.
Kako je izgledao u srednjem vijeku
Ko danas stoji ispred građevine, vidi grubu kamenu i ciglenu zidariju. Ovaj izgled lako vodi predstavi da je obelisk namjerno bio oblikovan tako rustikalno.
Vjerovatnije je suprotno. Bronzane ploče su prekrivale jezgar i reflektovale sunčevu svjetlost. Na Hipodromu punom statua, mramora i metala, obelisk je morao djelovati znatno raskošnije.
Kasnija golotinja građevine, dakle, nije estetska odluka, nego gubitak.
1204.: zašto je bronza nestala
U aprilu 1204. krstaši su osvojili Konstantinopolj. Nakon toga je grad nekoliko dana sistematski pljačkan. Crkve, palate i javni trgovi su izgubili vrijednu opremu. Posebno je bronza bila tražena, jer se metal mogao pretopiti i ponovo koristiti.
Hipodrom je posjedovao poznatu zbirku antičkih statua. Mnoge od njih su nestale tokom pljačke. Uklonjena je i bronzana obloga Zidanog obeliska. Time je spomenik izgubio upravo onu površinu koju je Konstantin VII. u 10. stoljeću dao obnoviti.
Ova veza je važna, jer se današnje stanje inače lako pogrešno razumije kao „originalno vizantijsko“. Jezgar je djelomično zaista original; vidljiv izgled je, ipak, rezultat masovnog gubitka materijala.
Hipodrom nakon krstaša
Nakon 1204. Hipodrom nikada više nije na isti način postao centar vizantijskog masovnog spektakla. Latinsko carstvo je raspolagalo manjim resursima, a i nakon vizantijske rekonkviste 1261. grad je ekonomski bio oslabljen.
Mnogi spomenici su nestali. Zgrade su propadale ili su korištene drugačije. Staro političko srce grada je postepeno izgubilo svoju raniju funkciju.
Kada su Osmanlije 1453. osvojili Konstantinopolj, Hipodrom je još uvijek bio prepoznatljiv kao velik otvoren prostor, ali više nije bio funkcionalna trkačka arena kasne antike.
Natpis na postolju
Grčki natpis hvali Konstantina VII. i njegovog sina Romana II. za restauraciju. Naglašava da građevina zaslužuje divljenje i upućuje na obnovu spomenika.
Ovakvi tekstovi su bili politička komunikacija. Car je time pokazivao da ne gradi samo nove zgrade, nego čuva i spomenike svoje prijestolnice.
Restauracija je time sama postala čin vladavine.
Zašto je sirov kamen danas važan
Teoretski bi bilo moguće modernim putem rekonstruisati izgubljenu bronzanu oblogu. To što se to jednostavno ne radi, ima smisla sa stanovišta zaštite spomenika. Sirovo stanje priča stvarnu priču o gubitku.
Time doslovno vidimo šta nedostaje. Površina je historijski dokument pljačke i kasnijih stoljeća.
Baš kod historijskih spomenika restauracija ne bi nužno trebala značiti zatvaranje svake praznine tako da posjetioci ponovo dobiju savršenu kulisu.
„Obelisk je oduvijek bio gola kamena kula.“ Pogrešno. U srednjem vijeku bio je obložen metalnim pločama.
„Krstaši iz 1204. nisu imali nikakve veze s njegovim današnjim izgledom.“ Pogrešno. Pljačka iz 1204. je u direktnoj vezi s gubitkom bronzane obloge.
„To je egipatski obelisk poput Teodosijevog obeliska.“ Ne. To je zidana građevina, a ne granitni monolit uvezen iz Egipta.
Zašto je bronza u srednjem vijeku bila tako vrijedna
Ko želi razumjeti zašto je obloga Zidanog obeliska nestala 1204., mora se osloboditi moderne predstave da su historijska umjetnička djela u osnovi smatrana nedodirljivim muzejskim predmetima. Bronza je bila vrijedan sirov materijal. Mogla se pretopiti i ponovo koristiti za novčiće, oružje, zvona, okove ili druge predmete. Veliki javni spomenik nije, dakle, bio samo umjetnost, nego doslovno metalno skladište.
Tokom pljačke Konstantinopolja od strane krstaša, brojni bronzani predmeti Hipodroma su uništeni ili odneseni. Neke antičke statue koje su preživjele stoljećima, nestale su unutar nekoliko dana ili sedmica. Poznati konji sa San Marka u Veneciji pokazuju da su neka djela nastavila živjeti kao plijen. Zidani obelisk je izgubio svoju metalnu kožu; ostala je zidarija.
Obelisk kao primjer kako je 1204. trajno promijenila izgled grada
Pljačka Četvrtog krstaškog pohoda nije bila samo događaj u kojem su ljudi izgubili imovinu. Promijenila je vizuelno pamćenje Konstantinopolja. Javni trgovi, crkve i palate su nakon toga bili siromašniji po metalu, skulpturi i dragocjenoj opremi. Mnoga djela koja kasniji putnici nikada više nisu mogli vidjeti, poznajemo samo iz starijih opisa.
Kod Zidanog obeliska ovaj gubitak se može posebno direktno shvatiti, jer je noseća konstrukcija ostala stajati. Nedostajući metal je ostavio svoju vlastitu vrstu spomenika. Današnji sirov jezgar je time gotovo negativna slika pljačke: ne pokazuje šta je prisutno, nego šta nedostaje.
Šta otkriva poređenje s Obeliskom Teodosija
Samo nekoliko metara dalje stoji granitni Obelisk Teodosija, čija je tvrda kamena površina zapanjujuće dobro preživjela milenijume. Zidani obelisk je, naprotiv, zavisio od vrijedne metalne obloge. Time dva spomenika potpuno drugačije reaguju na rat i pljačku.
Granit se nije mogao jednostavno pretopiti. Bronza jeste. Zato su određeni kameni spomenici preživjeli, dok je ogromna količina antičke metalne umjetnosti izgubljena. Današnje stanje Sultanahmeta je, dakle, djelomično posljedica samih materijalnih svojstava.
Šta danas još priča o srednjovizantijskoj restauraciji
Postolje i natpis pod Konstantinom VII. pokazuju da je Hipodrom u 10. stoljeću i dalje bio doživljavan kao značajan historijski prostor. Iako trke kola više nisu imale potpuno isti politički značaj kao u kasnoj antici, carska vlada je ipak investirala u obnovu spomenika.
Konstantin VII. je bio snažno zainteresovan za ceremonijal, historiju i uređeno predstavljanje carske tradicije. Obelisk se uklapao u ovaj program. Njegova restauracija je povezala vlastitu dinastiju s dugom rimskom prošlošću grada.
Kada danas stojite ispred njega, gledate istovremeno na vjerovatno kasnoantički jezgar, srednjovizantijsku restauraciju i gubitak iz 1204. Tri epohe leže doslovno jedna na drugoj.
Spomenik čiji je gubitak sam postao informacija
Kod Zidanog obeliska posebno je uzbudljivo to što njegov prvobitan izgled možemo samo djelomično rekonstruisati. Nestala bronzana obloga nas primorava da radimo s prazninama. Historičari upoređuju opise, natpise i današnji zidani jezgar da bi razumjeli kako je obelisk nekada djelovao. Upravo ovaj proces pripada arheologiji: ne počinje se s potpunom pričom, nego s fragmentima.
Za posjetioce je to dobar podsjetnik na to da historijska mjesta rijetko ostaju potpuno sačuvana. Ponekad odsustvo materijala jasnije nego sačuvan predmet pokazuje koliko je masivno djelovao neki događaj. Kod obeliska 1204. nije samo datum u tekstu. Gola površina je vidljiv odjek pljačke.
Zašto se obelisk na današnjem Sultanahmetu lako previdi
Okolina je dominirana spektakularnim građevinama. Aja Sofija i Plava džamija privlače pogled naviše, egipatski obelisk djeluje egzotičnije zbog svog crvenog granita i hijeroglifa. Zidani obelisk pored njih djeluje gotovo trezveno.
Baš zato se isplati svjesno ga pogledati. Podsjeća na to da se historija ne sastoji samo od savršeno sačuvanih remek-djela. Gubici, popravke i prenamjene su jednako njen dio.
Ko trg želi čitati samo fotografski „lijepo“, možda ga previdi. Ko želi razumjeti historiju Hipodroma, ne bi ga trebao izostaviti.
Moja misao o ovom mjestu
Ovaj obelisk mi je zanimljiv baš zato što danas ne izgleda savršeno. Morate znati da nešto nedostaje. Tek onda razumijete zašto ova gruba površina priča više nego lijepa rekonstrukcija.
Pored njega stoji egipatski obelisk sa svojim jasnim hijeroglifima i naravno dobija najviše fotografija. Zidani obelisk pored njega djeluje gotovo kao siromašan rođak. Ali on na svom tijelu nosi priču koju možete vidjeti: ovdje je nešto oduzeto.
I odjednom ovaj goli zid više nije dosadan, nego dokaz.
– Amra
