Ko ide od Velikog bazara prema Sultanahmetu, praktično automatski prolazi pored Nuruosmaniye džamije. Ipak je mnogi doživljavaju samo kao lijepu zgradu na izlazu iz bazara. Arhitektonsko-historijski je znatno važnija: kompleks spada u najjasnije rane primjere toga kako su evropske barokne forme u 18. stoljeću preuzete u osmansku dvorsku arhitekturu i prevedene u vlastiti jezik.
Ko ide od Velikog bazara prema Sultanahmetu, praktično automatski prolazi pored Nuruosmaniye džamije. Arhitektonsko-historijski je jedan od najjasnijih ranih primjera osmanskog baroka.
Gradnja je počela 1748. pod sultanom Mahmudom I. i dovršena je 1755. pod njegovim bratom i nasljednikom Osmanom III. Već ovaj slijed vladara je sadržan u imenu. „Nuruosmaniye“ se najčešće razumije kao „svjetlost Osmana“, odnosno „svjetlost Osmanlija“. Turski kulturni portal navodi Mustafa-agu kao arhitekta i posebno ističe polukružno dvorište, koje se jasno razlikuje od klasičnih džamijskih tlocrta.
- Gradnja je počela 1748. pod Mahmudom I.
- Džamija je dovršena 1755. pod Osmanom III.
- Arhitekt je bio Mustafa-aga; učestvovali su i drugi graditelji.
- Nuruosmaniye spada u najvažnije rane primjere osmanskog baroka.
- Posebno je neobično polukružno unutrašnje dvorište.
- Külliji pripadaju, između ostalog, medresa, biblioteka, imaret, türbe, sebil i dućani.
- Lokacija direktno kod Velikog bazara povezuje religijsku zadužbinu i trgovinu.
Zašto se klasičan osmanski stil promijenio
U 16. stoljeću je Mimar Sinan doveo klasičnu osmansku džamijsku arhitekturu do vrhunca. Velike centralne i polukupole, jasne proporcije, strogo organizovana dvorišta i harmonično uklopljeni podupirači su obilježavali brojne kasnije građevine.
U 18. stoljeću se ukus dvora promijenio. Diplomatski i kulturni kontakt s Evropom se povećao. Francuska dekoracija, barokne i rokoko forme su postale poznate i isprva prihvaćene u paviljonima, česmama, unutrašnjim prostorima i vrtovima.
Nuruosmaniye pokazuje da su ovi uticaji naposljetku dosegli i monumentalnu religijsku arhitekturu. Pritom nije nastala kopija italijanske ili francuske crkve. Osmanski arhitekti su preuzeli pokret, krivine, dekorativne forme i nove prostorne ideje i povezali ih s funkcijom džamije.
Mahmud I. počinje, Osman III. dovršava
Mahmud I. je počeo projekat 1748. Umro je, ipak, 1754., prije nego što je građevina bila gotova. Njegov brat Osman III. je preuzeo prijesto i dao dovršiti gradnju 1755.
Ime građevine se zato često povezuje s Osmanom III., iako je velik dio projekta planiran i izgrađen pod Mahmudom. Baš ovakvi prelazi pokazuju zašto se spomenik ne može uvijek čisto pripisati jednom jedinom vladaru.
Šta zapravo znači osmanski barok
„Barok“ kod Nuruosmaniye ne znači da odjednom sve izgleda kao bečka crkva. Osnovna funkcija ostaje jasno osmansko-islamska: molitveni prostor, mihrab, minber, minareti i külliye-struktura slijede lokalne tradicije.
Novo su, između ostalog, jače savijene linije, plastičan dekor, izmijenjeni oblici prozora, profilisani vijenci i manje strog pravougaon osjećaj prostora. Posebno dvorište čini ovu promjenu vidljivom.
Džamija posjeduje veliku centralnu kupolu bez iste klasične stepenaste strukture polukupola kao, na primjer, Süleymaniye. Veliki prozori puštaju mnogo svjetla, čime unutrašnji prostor djeluje uporedivo svijetlo i otvoreno.
Neobično polukružno dvorište
Klasična osmanska dvorišta džamija su obično pravougaona i okružena arkadama. Nuruosmaniye, naprotiv, posjeduje polukružno, odnosno potkovičasto dvorište, obuhvaćeno s dvanaest stubova i četrnaest malih kupola.
Ovaj oblik je bio izvanredan i snažan je znak eksperimentalnog stava 18. stoljeća. Kulturni portal ga izričito navodi kao odstupanje od klasičnog plana.
Zanimljivo je, uz to, da u dvorištu ne stoji tradicionalan velik šadrvan za ritualno pranje. Mogućnosti pranja su organizovane drugačije.
Lokacija kod Velikog bazara
Džamija stoji direktno na jednom od najvažnijih trgovačkih mjesta Istanbula. To nije bio problem, nego dio koncepta. Dućani i han su pripadali zadužbini i stvarali prihode.
Ko izlazi iz bazara, dakle, ne prelazi odjednom od „trgovine“ ka „religiji“. Historijski su oba područja bila ekonomski povezana. Poslovanje velike zadužbine je trebalo dugoročne prihode.
Külliye, biblioteka i socijalne funkcije
Kompleksu pripadaju medresa, imaret, biblioteka, türbe, sebil, česme i drugi objekti. Biblioteka je posebno zanimljiva, jer je oblikovana kao vlastita reprezentativna građevina i posjedovala je značajnu zbirku rukopisa.
Imaret je zbrinjavao potrebite i pripadnike zadužbine. Medresa je obrazovala studente. Time je Nuruosmaniye ispunjavala istu osnovnu ideju starijih külliya, iako je njena arhitektura djelovala znatno modernije.
Kripta i problem vode
Ispod dijelova džamije nalazi se veliki podgradak, odnosno svojevrsna kripta. Građevinsko tlo je bilo problematično i vlažno. Umjesto da se jednostavno postavi masivan temelj u podlogu, razvijena je šupljina koja je raspoređivala opterećenja i pomagala u upravljanju vodnim odnosima.
Ovo područje se ponekad opisuje kao misteriozna „podzemna cisterna“. Zapravo su šupljina, temeljenje i upravljanje vlagom usko povezani. Ne radi se jednostavno o antičkoj cisterni koja je slučajno pronađena ispod džamije i preuzeta.
Promjena nakon tulipanske ere
Nuruosmaniye je nastala samo nekoliko decenija nakon takozvane tulipanske ere. Patrona Halil ustanak iz 1730. je svrgnuo Ahmeda III. i osramotio mnoge dvorske projekte, ali interes za nove forme nije nestao. Pod Mahmudom I. se dvor stabilizovao i ponovo prihvatio kulturne razvoje – manje kao prekomjerna festivalska kultura, jače u monumentalnoj arhitekturi.
Evropa pritom nije jednostavno postala uzor koji se slijepo prati. Osmanski diplomati, prevodioci i umjetnici su selektivno preuzimali forme. Francuski rokoko, italijanski barok i lokalne tradicije su kombinovani. Iz toga je nastala arhitektura koja u Istanbulu izgleda vrlo drugačije nego u Parizu, Beču ili Rimu.
Nuruosmaniye zato označava prekretnicu. Kasnije građevine poput Laleli, Nusretiye ili Ortaköy su nastavile ovaj proces. Ko hronološki uporedi ove džamije, gotovo može posmatrati kako Sinanov klasičan jezik korak po korak postaje pokretljiviji i dekorativniji.
Svjetlost kao dio arhitekture
Ime „Nuruosmaniye“ se rado povezuje sa svjetlom, i zaista je svjetlina upadljiva osobina unutrašnjeg prostora. Brojni prozori probijaju zidove i bubanj kupole. Time velik centralni prostor djeluje manje teško nego neke starije kupolne džamije.
Svjetlo je, naravno, bilo važno i u klasičnim džamijama. Novo je prije to koliko su jako zidne površine otvorene i dekorativan pokret povezan sa svjetlom. Barokna arhitektura općenito rado radi s promjenjivom svjetlinom, plastičnim površinama i savijenim linijama.
Biblioteka kao prostor znanja
Biblioteka kompleksa zaslužuje više pažnje. Rukopisi su prije modernog štampanja bili vrijedne investicije. Zadužbinskoj biblioteci su bili potrebni knjige, osoblje, katalogizacija i pravila upotrebe. Čitaoci su mogli proučavati djela na licu mjesta, dok su posebno vrijedni rukopisi bili zaštićeni.
U 18. stoljeću su u Istanbulu nastale nekolike samostalne bibliotečke građevine. To pokazuje da se obrazovanje nije odvijalo samo u medresama, nego je razvijalo vlastitu arhitekturu znanja.
Građevinsko tlo i podzemno rješenje
Podloga terena je bila vlažna i problematična. Arhitekti su stvorili velik svođen podgradni prostor koji je raspoređivao opterećenja i mogao sakupljati, odnosno kontrolisati vodu. Ovaj tehnički dio je gotovo jednako zanimljiv kao dekorativna fasada.
Kod monumentalnih građevina se često koncentrišemo na vidljivo. Ali velika kupola funkcioniše samo ako je temelj i tlo nose. Nuruosmaniye je zato dobar primjer toga kako arhitektonska historija i inženjerska historija pripadaju zajedno.
Bazar kao susjed i finansijski partner
Direktno na ulazu u Veliki bazar, džamija stoji u jednom od ekonomski najaktivnijih prostora Istanbula. Trgovci, kupci, nosači i putnici su se svakodnevno kretali pored nje. Zadužbina je sama posjedovala dućane i han, čiji su prihodi mogli podržavati poslovanje.
Time nastaje uzbudljiv kontrast: unutra molitva, biblioteka i medresa, vani trgovina i cjenkanje. Za osmanski grad to nije bila kontradikcija. Religijski i ekonomski prostori su bili usko isprepleteni.
Šta biste u Nuruosmaniye trebali svjesno pogledati
Idite prvo u dvorište i u mislima ga uporedite sa Süleymaniyeom ili Plavom džamijom. Savijen oblik odmah upada u oči. Nakon toga se u unutrašnjem prostoru isplati pogled na prozore i zidne površine: svjetlo se ovdje mnogo jače koristi kao sredstvo oblikovanja, a dekoracija djeluje pokretljivije nego u klasičnoj Sinanovoj tradiciji.
Važna je i lokacija prema bazarskoj ulici. Napustite džamiju jednom kroz izlaz prema trgovini i posmatrajte koliko su neposredno molitveni prostor, biblioteka, zadužbina i dućani povezani. To bolje objašnjava külliye nego bilo koja definicija.
Ko voli arhitekturu, trebao bi i detalje fasade posmatrati ne samo izdaleka. Vijenci, okviri prozora i plastični ornamenti pokazuju barokni preokret posebno jasno. Nuruosmaniye je time gotovo udžbenik za to kako se stil mijenja, a da tip građevine ne izgubi svoju religijsku funkciju.
Türbe i pitanje ko tamo zapravo leži
Nuruosmaniye külliji pripada i türbe. Zanimljivo je da sam sultan Osman III. nije tamo sahranjen, nego u türbetu svog oca Mustafe II. kod Nove džamije. U Nuruosmaniye mauzoleju su sahranjeni drugi članovi dinastije, uključujući Şehsuvar sultan, majku Osmana III.
I to pokazuje da kompleks ne funkcioniše uvijek tačno prema shemi „sultan gradi džamiju i nakon toga leži pored nje“. Trenutak smrti, postojeći porodični grobovi i dinastičke tradicije su uticali na mjesta sahrane.
Nuruosmaniye između klasike i moderne
Kada se Nuruosmaniye hronološki postavi između Süleymaniyea i Ortaköya, njen značaj postaje posebno jasan. Süleymaniye predstavlja klasičan stil 16. stoljeća. Nuruosmaniye otvara oblikovni jezik u 18. stoljeću. Ortaköy u 19. stoljeću još dalje razvija evropske uticaje.
Džamija zato nije poseban slučaj, nego spojna karika. Ko posjeti nekoliko velikih džamija Istanbula ovim redoslijedom, može razumjeti arhitektonsku historiju gotovo bez udžbenika. Kupola, prozori, dvorište i ornament se vidljivo mijenjaju od stoljeća do stoljeća.
Šta restauracija znači kod aktivne bogomolje
Nuruosmaniye nije zatvoren spomenik. I dalje se religijski koristi. Restauracije zato moraju spojiti zaštitu spomenika i svakodnevicu. Struja, grijanje, ćilimi, čišćenje i sigurnost su moderni zahtjevi koji se moraju uklopiti u historijsku zgradu.
To je razlika u odnosu na čistu muzejsku ruševinu. Živa bogomolja se dalje mijenja – oprezno, ali neizbježno. Baš zato granica između „historijskog“ i „današnjeg“ nije uvijek čisto vidljiva.
„Nuruosmaniye je evropska barokna crkva s minaretima.“ Pogrešno. Evropski stilski impulsi su jasni, ali su oblik građevine i upotreba samostalno osmanski protumačeni.
„Osman III. je sam u potpunosti planirao gradnju.“ Ne. Projekat je počeo pod Mahmudom I. i dovršen je nakon njegove smrti.
„Ispod džamije leži ogromna vizantijska cisterna.“ Nije tačno tako paušalno. Podgradak uveliko pripada rješenju temelja i vode iz 18. stoljeća.
Moja misao o ovom mjestu
Nuruosmaniye je za mene baš pravi podsjetnik da „osmanska arhitektura“ ne znači jedan jedini stil kroz pet stotina godina. Carstvo mijenja svoj ukus jednako kao što ljudi mijenjaju svoje kuće, odjeću ili opremu.
Dolazite iz Velikog bazara, vidite ove savijene oblike i odjednom primijetite: ovo nije Sinan. To je drugo stoljeće, drugi dvor i drugačija predstava o tome kako monumentalna ljepota treba izgledati.
– Amra
