Gülhane park danas djeluje kao dobrodošla zelena pauza između Topkapi palate, Sirkecija i historijskog poluostrva. Ljudi sjede pod starim drvećem, djeca trče između leja, a ko ide od Sultanahmeta prema Eminönüu, park često jednostavno koristi kao ugodan put nizbrdo. Historijski ovo zemljište, ipak, nikako nije oduvijek bilo pristupačno svima. Stoljećima je pripadalo vanjskom vrtnom području Topkapi palate i time dvorskom pejzažu koji je bio neposredno povezan s osmanskom vladarskom kućom.
Gülhane park danas djeluje kao dobrodošla zelena pauza između Topkapi palate, Sirkecija i historijskog poluostrva. Historijski ovo zemljište, ipak, nikako nije oduvijek bilo pristupačno svima.
Ime „Gülhane“ se najčešće razumije kao „kuća ruža“ i uklapa se u predstavu raskošnog vrta. Ipak je još značajnija politička historija povezana s ovim mjestom. 1839. je u području Gülhane proglašen poznati Hatt-ı Şerif od Gülhane, koji simbolizuje početak tanzimatskih reformi. Gotovo devedeset godina kasnije, 24. novembra 1928., je Mustafa Kemal Atatürk ovdje javno predstavio nova latinična slova. Jedva ijedan drugi park u Istanbulu zato tako neposredno povezuje osmansku reformsku historiju i ranu republiku.
- Gülhane je stoljećima bio dio vanjskog vrtnog pejzaža Topkapi palate.
- Ime se povezuje s ružama palatinskog vrta.
- 1839. je ovdje proglašen Hatt-ı Şerif od Gülhane, ključni dokument tanzimatskih reformi.
- 1912. je ovo područje otvoreno kao javni park za stanovništvo.
- 24. novembra 1928. je Atatürk ovdje javno predstavio nova latinična slova.
- Park je u 20. i ranom 21. stoljeću više puta preuređen i restauriran.
- Danas povezuje Topkapi, Sultanahmet, Sirkeci i niže obalne dijelove na jednoj od najugodnijih pješačkih ruta starog grada.
Šta je Gülhane prvobitno bio
Kada danas hodate kroz Gülhane, lako je zaboraviti da su parkovi kao opšte pristupačni gradski slobodni prostori historijski relativno mladi. U osmanskoj prijestolnici su velike zelene površine često pripadale palatama, zadužbinama, privatnim vrtovima ili vladarskim izletišnim područjima. Prostor južno i zapadno od Topkapi palate bio je dio ovog dvorskog pejzaža i korišten je kao vanjski vrt. Ovdje su ležali vrtovi, paviljoni i staze koji nisu jednostavno pripadali javnom gradskom parku u današnjem smislu.
Sama Topkapi palata nije bila izolovano gradsko ostrvo. Njeno snabdijevanje, ceremonijal i svakodnevica su zadirali u veće područje vrtova, kuhinja, gospodarskih dijelova, životinjskih objekata i paviljona. Dio ove okoline je ležao tamo gdje danas prolazi Gülhane park. Ko park, dakle, posmatra samo kao lijepo zelenilo između tramvaja i palatinskog zida, vidi samo njegovu najnoviju funkciju.
Topkapi i vanjski palatinski vrt
Osmanski sultani nisu vrtove koristili samo za šetnju. Vrtne građevine su bile dio dvorskog života, služile su prijemima, odmoru, lovu, botaničkom interesu i povremeno političkim inscenacijama. Paviljoni su omogućavali korištenje određenih vidikovaca ili primanje gostiju izvan strožih palatinskih prostorija. Baš na Sarayburnu je lokacija bila spektakularna, jer se Zlatni rog, Bosfor i Mramorno more sustiču na malom prostoru.
Nekoliko historijskih paviljona je izgubljeno, premješteno ili nadograđeno. To znači da današnji otvoren parkovni pejzaž jednostavno ne konzervira stanje iz 17. ili 18. stoljeća. Vođenje staza, vegetacija i vizuelne osovine su izmijenjeni. Ipak se blizina palati do danas može neposredno osjetiti: na jednoj strani se protežu moćni zidovi Topkapi zemljišta, dok se na drugoj postepeno silazi prema Sirkeciju i obali.
1839.: Hatt-ı Şerif od Gülhane
3. novembra 1839. proglašen je u vrtu Gülhane dokument koji se pojavljuje u gotovo svakom pregledu osmanske reformske historije: Hatt-ı Şerif od Gülhane, nazvan i Gülhanski edikt. Pročitao ga je Mustafa Reşid paša u ime mladog sultana Abdulmedžida I. Dokument je, između ostalog, obećavao zaštitu života, časti i imovine, uređeniju oporezivanje i regulisane postupke pri regrutaciji za vojsku.
Od toga se ne bi trebala napraviti moderna predstava da je preko noći nastao liberalan ustav. Osmansko carstvo je ostalo monarhija, a između najavljene reforme i stvarne provedbe su često postojale znatne razlike. Ipak, proglašenje označava prekretnicu, jer je država iznova formulisala vlastitu upravu, pravni poredak i odnos prema podanicima. Iz toga se razvilo takozvano tanzimatsko doba, u kojem su institucije, vojska, obrazovanje, pravo i birokratija duboko promijenjeni.
To što je ovaj reformski dokument proglašen baš u Gülhaneu, uklapa se u prostornu blizinu palate. Bilo je to vladarsko mjesto, ali istovremeno dovoljno veliko da okupi dostojanstvenike, diplomate i druge slušaoce. Ime parka je time postalo pojam političke historije.
Kako je od dvorskog zemljišta nastao javni park
Selidbom dvora na Bosfor, Topkapi je u 19. stoljeću izgubio dio svoje ranije funkcije svakodnevnog vladinog centra. Istovremeno se mijenjalo razumijevanje grada i javnosti. Istanbul je dobio nove ulice, trgove, prevozna sredstva, a kasnije i moderne parkove.
1912. je Gülhane otvoren javnosti kao park. Od dijela bivšeg palatinskog pejzaža time je nastao prostor koji su ljudi sada mogli ulaziti nezavisno od dvorske pripadnosti. Istanbulska pokrajinska uprava izričito navodi 1912. kao godinu u kojoj je Gülhane postao javni park.
To danas zvuči samo po sebi razumljivo, ali je simbolički bilo ogromno: zemljište koje je stoljećima bilo povezano s prostornom distancom vladarske kuće, postalo je dio javnog gradskog života. Kafići, staze za šetnju, priredbe i kasnije dalji javni objekti su promijenili karakter.
1928.: Atatürk i nova slova
Nakon osnivanja republike uslijedio je još radikalniji rez. 1928. je Turska arapsko pismo, koje se dotad koristilo za osmanski turski, zamijenila latinično zasnovanim alfabetom. Cilj je, između ostalog, bio pojednostaviti čitanje i pisanje i novu republiku kulturno i administrativno iznova usmjeriti.
24. novembra 1928. je Atatürk u Gülhane parku stao pred javnost s tablom i objasnio nova slova. Istanbulska pokrajinska uprava izričito navodi ovaj nastup kao jedan od značajnih republikanskih događaja parka. Mjesto koje je 1839. stajalo za početak osmanskih reformi, time je ponovo postalo pozornica državno vođene modernizacije – ovaj put pod potpuno drugačijim političkim uslovima.
Reforma alfabeta je radikalno promijenila svakodnevicu. Odrasli su morali naučiti novo pismo, škole su prilagodile nastavni materijal, novine i vlasti su promijenile svoju pismenu praksu. Istovremeno je dugoročno nastala kulturna distanca prema mnogim osmanskim dokumentima koje nove generacije bez specijalnog obrazovanja više nisu mogle čitati. Reforma, dakle, nije bila samo zamjena nekoliko slova, nego dubok rez u obrazovanje, upravu i kulturu sjećanja.
Šta je u parku danas još historijski zanimljivo
Sam park je više puta preuređen. Posebno početkom 21. stoljeća su uklonjeni razni kasniji objekti i pokušalo se zelenu površinu učiniti mirnijom i otvorenijom. Pokrajinska uprava navodi restauraciju od 2001. i ponovno otvaranje 2003.
U i neposredno pored Gülhanea leže, uz to, nekoliko važnih ustanova. Muzej historije nauke i tehnike u islamu se nalazi u bivšim štalskim zgradama Topkapi kompleksa. Na rubu parka nailazi se na starije zidove, kapije i poznatu lokaciju Gotskog stuba prema Sarayburnu. Odatle se dobro razumije koliko je park usko povezan s historijskom akropolom i palatinskim zemljištem.
Ko ima vremena, ne bi trebao park koristiti samo kao prolaz. Baš kombinacija drveća, palatinskog zida i historijskih ostataka čini vidljivim koliko se snažno funkcija istog gradskog zemljišta može promijeniti: prvo dio carske rezidencije, zatim mjesto državnih reformskih proglašenja, kasnije javni park, a danas svakodnevni prostor za odmor grada s milionima stanovnika.
Gülhane kao pozornica između carstva i republike
Baš zato što Gülhane danas djeluje tako mirno, isplati se uporediti dva velika reformska trenutka ovog mjesta. 1839. je sultanat govorio o reformi koja je htjela sebe sačuvati i afirmisati se prema evropskim silama. Hatt-ı Şerif je obećavao uredniju upravu, zaštitu života i imovine, kao i pouzdanije oporezivanje. Nastao je u svijetu u kojem je Osmansko carstvo istovremeno moralo savladavati teritorijalne gubitke, vojni pritisak i unutrašnje reformske probleme. Reforma tada nije značila ukidanje carstva, nego njegovu stabilizaciju kroz moderniju upravu.
1928. je, naprotiv, ovdje stajala republika koja je svjesno prekinula s mnogim institucijama i simbolima Osmanskog carstva. Reforma alfabeta je bila dio čitavog niza mjera: novi pravni poretci, obrazovne reforme, politika odijevanja, ukidanje kalifata i premještanje političkog centra u Ankaru. To što je Atatürk baš u Gülhaneu predstavio nova slova, djeluje zato gotovo kao historijski komentar. Isti prostor u kojem je sultan gotovo devedeset godina ranije dao proglasiti reformu carstva, sada je postao pozornica republike koja je sebe smatrala temeljno novim političkim projektom.
Ova dva događaja pokazuju, uz to, koliko je modernizacija odozgo u osmansko-turskoj historiji uvijek iznova igrala ulogu. I 1839. i 1928. su državne odluke trebale duboko djelovati na svakodnevicu ljudi. U jednom slučaju se radilo o upravi, porezu, sigurnosti i pravnim garancijama; u drugom o čitanju, pisanju i time o svakodnevnoj komunikaciji miliona ljudi. Obje reforme su bile pozdravljene, kritikovane, različito provedene i tek tokom vremena postale društvena stvarnost.
Park kao dio mnogo starijeg gradskog pejzaža
Ispod današnje zelene površine historija se, naravno, ne završava u 19. stoljeću. Ovo područje pripada antičkoj akropoli Vizantiona, a kasnije Konstantinopolja. U okolini su stajale vizantijske palatinske i upravne građevine, crkve i utvrđenja. Poznat Gotski stub na Sarayburnu, kasnoantički stub s latinskim natpisom, podsjeća da je ovdje mnogo stoljeća prije Topkapi palate ležao politički važan uzvišen greben.
Značajna je i blizina Aji Ireni. Ova crkva je nakon 1453. ležala unutar vanjskog Topkapi zemljišta i Osmanlije je nisu pretvorile u džamiju. Umjesto toga je, između ostalog, služila kao skladište oružja, a kasnije kao dio ranih muzejskih zbirki. Ko od Gülhanea ide prema Arheološkom muzeju, kreće se, dakle, kroz prostor u kojem se vizantijska, osmanska i republikanska upotreba praktično preklapaju bez jasne granice.
Sam park se u 20. stoljeću više puta mijenjao. Neko vrijeme je tamo postojao zoo-vrt, zabavni dijelovi, kafići i drugi objekti koji su danas nestali. Restauracija početkom 21. stoljeća je pokušala vratiti mirniji historijski karakter pejzaža. I to je zanimljiva tema: šta zapravo smatramo „historijskim“? Zoo-vrt je u jednom trenutku također bio dio historije parka, ali je kasnije uklonjen kao neprikladan sloj. Zaštita spomenika zato uvijek odlučuje i o tome koja prošlost treba ostati vidljiva.
Zašto je Gülhane za istanbulsku rutu više od prečice
Praktično je Gülhane za posjetioce jedna od najugodnijih veza između Sultanahmeta i Sirkecija. Ali ko si uzme vremena, može put čitati kao malu historijsku osovinu. Gore leže Topkapi i Aja Sofija, u parku sjećanje na palatinske vrtove i reforme, niže Arheološki muzeji, a prema Sirkeciju svijet željeznice i modernog grada.
Posebno je ljeti hlad starog drveća poklon. Ali se park zanimljivo mijenja i zimi, jer goli grani otkrivaju više zidova i oblika terena. Ko dođe samo u aprilu u vrijeme tulipana, vidi posebno dekorativnu verziju parka; ko ga doživi u drugim godišnjim dobima, prije razumije njegovu prostornu funkciju između brda i obale.
„Gülhane je oduvijek bio javni park.“ Pogrešno. Prostor je dugo pripadao palatinskom pejzažu i tek je 1912. otvoren kao javni park.
„Ovdje je proglašena turska republika.“ Pogrešno. Gülhane je povezan s važnim reformskim događajima, ali je republika proglašena 1923. u Ankari. U parku se 1928. odigrala poznata javna prezentacija novih slova.
„Hatt-ı Şerif od Gülhane je odmah učinio sve stanovnike carstva potpuno pravno jednakim.“ Previše jednostavno. Dokument je pokrenuo važne reforme i formulisao obećanja zaštite, ali su se provedba i kasnija pitanja jednakosti razvijali decenijama.
Moja misao o ovom mjestu
Gülhane je za mene dobar primjer toga da mjesto ne mora izgledati spektakularno da bi nosilo veliku historiju. Tamo se može jednostavno šetati pod drvećem, a istovremeno stajati na zemljištu koje je prvo pripadalo palati, zatim postalo poprište osmanske reformske politike, a kasnije republikanske modernizacije.
Baš ova običnost mi se dopada. Ne treba svaka historija zlatnu kupolu ili ogromnu palatu. Ponekad je dovoljan park u kojem ljudi danas jedu sladoled, dok su nekoliko metara dalje objašnjavane odluke koje su promijenile živote miliona ljudi.
– Amra
