Direktno na trgu Sultanahmet stoji nasuprot Plavoj džamiji zgrada koja u poređenju s Ajom Sofijom ili Topkapijem može djelovati začuđujuće neupadljivo. A ipak je Ibrahim-pašina palata jedna od najznačajnijih sačuvanih svjetovnih građevina osmanskog 16. stoljeća. Danas u njoj boravi Muzej turske i islamske umjetnosti – zbirka čija je vlastita historija usko povezana s propašću Osmanskog carstva i pokušajem da se umjetnost iz džamija, zadužbina i religijskih ustanova sistematski sačuva.
Direktno na trgu Sultanahmet stoji nasuprot Plavoj džamiji zgrada koja može djelovati začuđujuće neupadljivo. A ipak je Ibrahim-pašina palata jedna od najznačajnijih sačuvanih svjetovnih građevina osmanskog 16. stoljeća.
Muzej je 1914. prvobitno otvoren kao Evkaf-ı İslâmiye Müzesi, Muzej islamskih zadužbina, u imaretu Süleymaniye. Tek 1983. se preselio u Ibrahim-pašinu palatu. Današnja posjeta zato povezuje dvije priče: razvoj moderne islamske umjetničke zbirke i izuzetnu karijeru palate koja je nazvana po jednom od najmoćnijih ljudi pod Sulejmanom Veličanstvenim.
- Muzej je 1914. otvoren kao Evkaf-ı İslâmiye Müzesi.
- Prvobitno se nalazio u imaretu Süleymaniye külliye.
- Od 1983. nalazi se u Ibrahim-pašinoj palati na trgu Sultanahmet.
- Palata je jedna od najznačajnijih sačuvanih osmanskih svjetovnih građevina 16. stoljeća.
- Ibrahim-paša je bio veliki vezir, blizak povjerenik i zet Sulejmana I., ali je 1536. pogubljen.
- Muzej posjeduje međunarodno izvanrednu zbirku ćilima, uključujući vrlo rane seldžučke primjere.
- Zbirka obuhvata umjetnost iz brojnih islamskih dinastija i regija, ne samo iz Osmanskog carstva.
Zašto je 1914. nastao muzej za islamske zadužbinske predmete
U kasnom Osmanskom carstvu se mijenjao odnos prema historijskim umjetničkim djelima. Mnogi značajni ćilimi, drveni elementi, rukopisi ili metalni radovi nisu se nalazili u muzejima, nego u džamijama, mauzolejima i zadužbinskim zgradama. Tamo su bili dio religijskog života, ali istovremeno ugroženi krađom, prodajom, požarima, vlagom ili neprikladnim popravkama.
Osnivanje Evkaf-ı İslâmiye Müzesija 1914. je zato bio pokušaj da se posebno značajni predmeti iz oblasti religijskih zadužbina centralno osiguraju i naučno urede. Zvaničan muzejski portal ga označava kao prvi muzej Turske koji je tursko-islamska umjetnička djela predstavio povezano.
To što se to dogodilo neposredno prije Prvog svjetskog rata je izuzetno. Osmansko carstvo se nalazilo u egzistencijalnoj krizi, a istovremeno je nastala institucija koja je trebala sistematski definisati i sačuvati vlastito umjetničko naslijeđe.
Ibrahim-pašina palata
Današnja muzejska građevina stoji na zapadnoj strani bivšeg Hipodroma. Time posjeduje jednu od najprestižnijih lokacija historijskog poluostrva. Građevina je u ranom 16. stoljeću obnovljena, odnosno proširena, i 1520. je sultan Sulejman prepustio svom velikom veziru Ibrahim-paši.
Za razliku od mnogih osmanskih stambenih građevina, koje su uglavnom bile od drveta i postale žrtve požara, palata sadrži opsežne masivne građevinske dijelove. Zato se smatra jednom od rijetkih velikih sačuvanih privatnih palatinskih građevina ove epohe.
S njenih terasa i prozora se moglo direktno gledati na Hipodrom, odnosno At Meydanı. Državne svečanosti, vjenčanja i javne priredbe su se odvijale praktično pred vratima.
Ko je bio Pargalı Ibrahim-paša
Ibrahim je vjerovatno potjecao s područja današnje Grčke i kao mladić je dospio u osmansku službu. Postao je blizak Sulejmanov saputnik još prije nego što je ovaj postao sultan, i nakon njegovog stupanja na prijesto izuzetno brzo napredovao.
1523. je postao veliki vezir. Kasnije je oženio ženu iz neposrednog dinastičkog okruženja; tradicionalna identifikacija kao Sulejmanove sestre se u nauci u međuvremenu diferenciranije raspravlja. Odlučujući je njegov položaj: bio je diplomata, vojskovođa i jedan od najuticajnijih ljudi carstva.
Njegove titule i njegov nastup postajali su sve raskošniji. Evropski diplomati su s njim pregovarali praktično kao s drugim centrom osmanske moći. Baš ova blizina sultanu je, ipak, njegovu poziciju istovremeno činila opasnom.
Od najmoćnijeg čovjeka carstva do pogubljenog
1536. je Ibrahim-paša na nalog Sulejmana zadavljen nakon večere u Topkapi palati. Razlozi se raspravljaju do danas. Političke rivalnosti, njegov ogroman zahtjev za moć, pogrešne odluke u politici prema Perziji i promjene u unutrašnjoj dvorskoj mreži su vjerovatno djelovali zajedno.
Popularni prikazi od toga često prave isključivo ličnu borbu između Ibrahima i Hurem sultan. Hurem je nesumnjivo imala vlastite dinastičke interese i bila je u konkurenciji s drugim grupama moći. Ipak je previše jednostavno Ibrahimovu smrt pričati samo kao spletku ljubomorne žene. Bio je veliki vezir svjetskog carstva; njegov pad je imao vojne, administrativne i dinastičke dimenzije.
Njegova palata je ostala postojati i kasnije je korištena za razne državne svrhe. Baš ta građevina danas u sebi čuva umjetnička djela svijeta u kojem je sam Ibrahim živio.
Zašto je zbirka ćilima tako poznata
Muzej posjeduje jednu od najznačajnijih zbirki islamskih ćilima na svijetu. Posebno su važni seldžučki ćilimi iz 13. stoljeća, kao i anadolski i osmanski primjeri kasnijih stoljeća. Zvaničan muzejski portal izričito označava zbirku ćilima kao jednu od izvanrednih zbirki kuće.
Ćilimi su bili mnogo više od podnog pokrivača. U džamijama su definisali molitvene površine, u palatama su stvarali udobnost i prestiž, u trgovini su bili vrijedna luksuzna roba. Uzorci, tehnika vezivanja čvorova, vuna, boje i regionalne tradicije zato mnogo pričaju o ekonomiji i kulturi.
Neki stari ćilimi su preživjeli baš zato što su stoljećima ležali u džamijama i kasnije dospjeli u zbirku. Iznošenost kod ovakvih predmeta nije mana, nego dio njihove biografije.
Rukopisi, drvo, metal i keramika
Pored ćilima muzej prikazuje kuranske rukopise, kaligrafiju, drvene radove, kamen, metalne predmete, keramiku i staklo. Komadi potiču iz raznih islamskih epoha: zastupljeni su Umajadi, Abasidi, Seldžuci, Mamluci, Timuridi, Safavidi, Osmanlije i druge tradicije.
Time postaje vidljivo koliko malo smisla ima govoriti o „islamskoj umjetnosti“ kao jednom jedinom nepromijenjenom stilu. Između Španije, Centralne Azije, Egipta, Irana i Anadolije su nastajali potpuno različiti oblici. Zajednički su im često religijski referentni sistemi i određene dekorativne tradicije, ali su materijal, boja i arhitektura mogli znatno varirati.
Etnografija i svakodnevica umjesto samo vladarske umjetnosti
Jedan drugi dio se bavi etnografskim predmetima i svakodnevicom, posebno 19. stoljeća. Odjeća, kućni predmeti i zanat pokazuju drugi nivo od raskošne dvorske umjetnosti.
To je važno, jer muzeji o carstvima inače brzo pokazuju samo sultane, bitke i zlato. Historija se, ipak, za većinu ljudi sastojala od rada, stanovanja, odjeće, hrane, vjerske prakse i porodice.
Zašto je Ibrahim-pašina palata sama po sebi izložak
U normalnom muzeju se gleda kroz vitrine na umjetnička djela i zaboravi se zgrada. U Ibrahim-pašinoj palati bi trebalo raditi tačno suprotno. Njena lokacija kod Hipodroma pokazuje koliko su blizu privatna moć i javna priredba bile u 16. stoljeću. Odavde je Ibrahim-paša mogao posmatrati svečanosti, povorke i političke ceremonije. Istovremeno je njegova kuća stajala tako istaknuto da je svako znao ko tamo živi.
Ova vidljivost je bila i privilegija i opasnost. Ibrahim se iz pozicije bez dinastičkog porijekla uzdigao do čovjeka koji je ostavio pečat na vanjskim odnosima, vojnim pohodima i upravi carstva. Evropski izaslanici su njegovu moć često opisivali sa čuđenjem. Ali su osmanske dvorske karijere zavisile od naklonosti sultana. Ista bliskost koja je Ibrahima činila velikim, značila je da njegov pad nije poznavao institucionalnu zaštitu.
Nakon njegovog pogubljenja njegova palata nije nestala. Korištena je za razne državne svrhe, dijelovi su izgubljeni, drugi su izmijenjeni. To što je uopšte toliko sačuvano, neobično je, jer su brojne velike osmanske svjetovne građevine bile od drveta i postale žrtve požara. Ko u muzeju obrati pažnju na masivna dvorišta i zidove, gleda, dakle, ne samo neutralnu pozadinu, nego rijetku stambenu i reprezentativnu arhitekturu Sulejmanovog doba.
Ćilimi kao historijski dokumenti
Zbirka ćilima nije značajna zato što bi stari ćilimi automatski bili ljepši od novih. Omogućava poređenje materijala, uzoraka i regionalne proizvodnje kroz stoljeća. Neki seldžučki komadi pokazuju velike geometrijske motive i kufski oblikovane rubne ornamente. Kasniji anadolski ćilimi su razvili druge kompozicije, koje su opet fascinirale evropske slikare.
To je umjetničko-historijski posebno zanimljivo. U slikama Holbeina, Lotta i drugih evropskih umjetnika anadolski ćilimi se pojavljuju toliko često da se određeni tipovi uzoraka danas nazivaju po ovim slikarima. Sam ćilim je potjecao iz islamsko-anadolskog svijeta, ali njegovo današnje umjetničko-historijsko ime potiče iz evropske slike na kojoj je prikazan. Time se vidi koliko je historija umjetnosti bila globalna već davno prije moderne globalizacije.
Boje su nastajale od prirodnih boja poput broća, indiga ili biljnog materijala. Vuna, svila i tehnika vezivanja čvorova su uticali na trajnost i djelovanje. Stoljećima star ćilim je zato jednako tehnički dokument koliko i umjetničko djelo.
Kaligrafija: kada pismo istovremeno postaje slika
Za posjetioce koji ne mogu čitati arapski ili osmanski, kaligrafija isprva možda djeluje kao apstraktna dekoracija. Zapravo svaki red pisma nosi značenje. Kuranski stihovi, zadužbinski natpisi, molitve i imena su oblikovani tako da se sadržaj i forma djeluju zajedno.
Kaligrafi su se godinama školovali kod majstora i dobijali svojevrsnu dozvolu, odnosno icazet, kada bi dostigli određeni standard. Razna pisma poput sülüsa, nesiha ili kufija imala su vlastita pravila i područja upotrebe. Kuranski rukopis, dakle, nije jednostavno „lijepo napisan“, nego rezultat visoko regulisane umjetničke prakse.
Baš u islamskoj arhitekturi i knjižnoj umjetnosti pismo je steklo poseban status. To, ipak, ne znači da nije bilo figurativne umjetnosti. Minijature u dvorskim rukopisima prikazuju ljude, bitke, svečanosti i svakodnevne scene. Pravila su uveliko zavisila od konteksta.
Etnografska zbirka i problem riječi „tipično“
Etnografske izložbe pokušavaju prikazati odjeću, kuće i svakodnevne predmete raznih regija. To može biti korisno, ali nosi problem: brzo nastaje utisak da jedna jedina nošnja ili uređena soba predstavlja „tako su živjeli Turci“.
Osmansko carstvo je, ipak, bilo ogromno i socijalno raznovrsno. Imućno istanbulsko domaćinstvo je živjelo drugačije od seoske porodice u Anadoliji. Odjeća se razlikovala po regiji, religiji, spolu, zanimanju i bogatstvu. Baš zato bi etnografske predmete trebalo čitati kao primjere, ne kao jedinstven nacionalni šablon.
Ova nijansa dobro pristaje čitavom muzeju. Prikazuje „tursku i islamsku umjetnost“, ali njegova zbirka istovremeno jasno pokazuje da ovi pojmovi obuhvataju mnoga stoljeća, dinastije i regije. Ko traži jedan jedini stil, neće odati pravdu raznolikosti.
Šta biste u muzeju trebali svjesno pogledati
Ako imate malo vremena, ne bih posjetu planirao kao trku kroz svaku vitrinu. Počnite s ranim ćilimima i zaista pogledajte koliko različito djeluju uzorci i boje. Nakon toga se isplati pogled na kaligrafiju i rukopise, jer se tamo prepoznaje koliko je jako samo pismo tretirano kao umjetnost. Kod metalnih i drvenih radova, opet, postaje vidljivo koliko tehničke preciznosti leži u predmetima koji su nekada zaista bili korišteni.
Uzmite si, uz to, vremena za samu palatu. Pogled iz unutrašnjeg dvorišta prema Hipodromu jasno pokazuje zašto je Ibrahim-paša ovdje tako istaknuto živio. Njegova rezidencija je stajala usred političke pozornice. Kada nakon toga ponovo stanete na trg Sultanahmet, četvrt ćete vidjeti drugačije: ovaj prostor nisu oblikovali samo Plava džamija i Aja Sofija, nego i kuće onih ljudi koji su pored sultana vršili stvarnu moć.
Posebno mi je korisno zaista pročitati jedan ili dva predmeta umjesto da samo fotografišem pedeset. Ko kod ćilima razumije porijeklo, starost, materijal i uzorak, na kraju ponese više nego neko ko prođe pored sto vitrina. Baš ovaj muzej se za to uklapa, jer njegova zbirka obuhvata ogroman vremenski raspon i inače brzo postaje zahtjevna.
„Ibrahim-paša je bio Sulejmanov najbolji prijatelj i ubijen je samo zbog Hurem.“ Previše jednostavno. Lični odnosi su igrali ulogu, ali je njegov pad nastao iz kompleksne političke strukture moći.
„Islamska umjetnost u osnovi izbjegava svaki prikaz ljudi.“ Pogrešno. U religijskim prostorima vrijede drugačija pravila nego, na primjer, u dvorskim rukopisima. Figurativni prikazi postoje u mnogim islamskim umjetničkim tradicijama.
„Muzej se od 1914. nalazi u Ibrahim-pašinoj palati.“ Pogrešno. Prvobitno je otvoren u Süleymaniye külliji i preselio se na današnju lokaciju 1983.
Moja misao o ovom mjestu
Posebno volim muzeje kada već sama zgrada priča priču. Ovdje se ne stoji u nekoj neutralnoj novogradnji i posmatra osmanska umjetnost. Stoji se u palati čovjeka koji je nekada bio gotovo jednako moćan kao bilo ko pored sultana – i koji je naposljetku ubijen na nalog baš tog sultana.
Onda ispred vas leže ćilimi koji su još stariji od palate. Odjednom riječ „staro“ dobija nekoliko nivoa istovremeno.
– Amra
