Kada danas uđete u Yerebatan cisternu, ona djeluje gotovo kao podzemna palača. Stubovi nestaju u polumraku, voda odražava svjetlo, a na kraju obilaska leže dvije ogromne Meduzine glave ispod stubova. Taj utisak je toliko snažan da se lako zaboravi zašto je prostor uopšte izgrađen: za skladištenje vode.
Oglas: Ako rezervišete putem naših linkova, možemo dobiti proviziju – bez dodatnih troškova za vas.
Kada danas uđete u Yerebatan cisternu, ona djeluje gotovo kao podzemna palača. Taj utisak je toliko snažan da se lako zaboravi zašto je prostor uopšte izgrađen: za skladištenje vode.
Konstantinopolj je imao osnovni geografski problem. Grad je bio okružen morem, ali unutar svojih zidina nije imao dovoljno prirodnih izvora slatke vode za ogromno stanovništvo. Akvedukti, cijevi i cisterne bili su zato pitanje opstanka. Posebno tokom opsada, snabdijevanje vodom moglo je odlučiti o životu i smrti grada.
- Današnja cisterna nastala je u 6. stoljeću pod Justinijanom I.
- Ima 336 stubova raspoređenih u dvanaest redova po 28.
- Bila je dio kompleksnog vodovodnog sistema Konstantinopolja.
- Mnogi stubovi i kapiteli ponovo su korišteni kao spolije iz starijih građevina.
- Dva čuvena stuba stoje na antičkim Meduzinim glavama.
- Zašto glave leže bočno, odnosno naopako, ne znamo sa sigurnošću.
- Nakon 1453. cisterna se još neko vrijeme koristila, ali je gubila na značaju.
- Moderne restauracije pretvorile su je u muzejsko iskustvo kakvo posjetioci danas poznaju.
Zašto je Konstantinopolju trebalo toliko cisterni
Grad s milion stanovnika ne može funkcionisati bez vode. Konstantinopolj je ležao spektakularno između Bosfora, Mramornog mora i Zlatnog roga, ali slana voda ne rješava problem pitke vode. Rimljani i Vizantinci su zato izgradili gigantski vodovodni sistem izvora, akvedukta, cijevi i rezervoara.
Među najpoznatijim vidljivim ostacima je Valensov akvedukt. On je, međutim, bio samo dio mreže koja je vodu dovodila u prijestolnicu s iznenađujuće velikih udaljenosti. Unutar grada ova voda se skladištila u otvorenim i podzemnim cisternama.
Takva rezerva nije bila važna samo u sušnim periodima. Konstantinopolj je bio opsjedan iznova i iznova. Kada bi neprijatelj oštetio vanjske cijevi, rezervoari unutar zidina morali su preuzeti snabdijevanje.
Justinijan i današnja građevina
Na mjestu današnje Yerebatan cisterne već su postojale ranije građevine. Pod carem Justinijanom u 6. stoljeću izgrađena je, odnosno proširena, ogromna podzemna cisterna, vjerovatno u vezi s obnovom centra grada nakon pobune Nika.
Turski naziv Yerebatan Sarnıcı otprilike znači „potonula cisterna“. Na engleskom je poznata kao Basilica Cistern, jer se na ovom području u antici nalazila velika javna bazilika, odnosno stubna dvorana.
Prostor dakle nikada nije bio zamišljen kao podzemna atrakcija. Niko nije planirao fotografske tačke ili ugođajno osvjetljenje. Radilo se o infrastrukturi.
Koliko je cisterna zaista velika
Cisterna se prostire na otprilike 140 sa 70 metara. Njen strop počiva na 336 stubova, raspoređenih u dvanaest redova po 28. Mnogi stubovi su visoki oko devet metara.
Kapacitet se često navodi kao otprilike 80.000 do 100.000 kubnih metara. Čak i ako je ovu brojku teško zamisliti, dovoljan je jedan pogled u prostor: ovdje se mogla skladištiti ogromna količina vode.
Današnja staza za posjetioce moderna je konstrukcija. Prvobitno je, pri odgovarajućem nivou, u prostoru stajalo mnogo više vode. Cisterna nije bila prohodna šuma stubova, nego tehnički vodeni rezervoar.
Ako želiš posjetiti cisternu s brzim ulazom i audio vodičem, ovdje je odgovarajuća karta. Važno: slušalice moraš sam ponijeti.
Zašto nijedan stub ne izgleda potpuno isto kao drugi
Pri pažljivijem pogledu stubovi i kapiteli se razlikuju. Neki su glatki, drugi imaju dekorativne oblike. To je zato što su pri gradnji korištene brojne spolije – dijelovi iz starijih građevina ponovo iskorišteni za novi projekat.
To u kasnoj antici nije bilo ništa neobično. Starija građevina mogla je biti napuštena, oštećena ili politički beznačajna, dok su njeni stubovi i dalje predstavljali vrijedan građevinski materijal. Za podzemni rezervoar nije bilo potrebno da svaki stub dekorativno tačno odgovara sljedećem. Bitno je bilo da statički funkcioniše.
Upravo ovo pragmatično ponovno korištenje čini cisternu danas vizuelno toliko privlačnom. Ono što je tada vjerovatno bilo samo praktično, nama danas djeluje gotovo kao namjerno komponovana raznolikost.
Dvije Meduzine glave
Na kraju cisterne nalaze se dvije velike antičke Meduzine glave. Jedna leži bočno, druga naopako. One služe kao postolja za stubove.
Meduza pripada grčkoj mitologiji. Njen pogled je trebao ljude pretvarati u kamen. U antičkoj arhitekturi Gorgonina glava je često korištena kao apotropejski znak, dakle za odbijanje zla.
Zašto su ove dvije glave u cisterni tako čudno postavljene, ne znamo sa sigurnošću. Jedno pragmatično objašnjenje glasi da se radilo o ponovo korištenim kamenim blokovima čije su postojeće mjere u ovoj poziciji najbolje odgovarale ispod stubova. Budući da su ležale duboko u vodenom rezervoaru, niko nije morao poštovati njihovo prvobitno simboličko značenje.
Šta se s cisternom dešavalo nakon 1453.
Cisterna nije nestala s osmanskim osvajanjem. Još se neko vrijeme koristila, između ostalog za vodu u okolini novog Topkapı dvorca. Osmanlije su, međutim, sve više davali prednost sistemima s tekućom vodom i gradili vlastite cijevi, česme i distribucione objekte.
Time je stara cisterna polako gubila svoju centralnu funkciju. Iznad tog područja nastale su kuće, i ogroman prostor je iz perspektive državne infrastrukture sve više padao u zaborav.
Petrus Gyllius i ribe ispod kuća
Francuski učenjak Petrus Gyllius istraživao je u 16. stoljeću ostatke Konstantinopolja. Izvještavao je o stanovnicima koji su kroz otvore u svojim podrumima zahvatali vodu, pa čak i lovili ribu. Prateći ove tragove, istražio je podzemnu građevinu.
Priča zvuči gotovo previše lijepo: ljudi žive iznad potonule šume stubova i kroz podrum vade ribu. U svojim osnovnim crtama zaista potiče iz njegovih izvještaja. Ipak, ne bi trebalo tvrditi da je cisterna bila potpuno nepoznata svim stanovnicima. Lokalni stanovnici su poznavali pristupe vodi. Novo je prije svega bilo sistematsko antikvarno opisivanje građevine.
Moderne restauracije
Tokom stoljeća nakupljali su se mulj i naslage. Stubovi, svodovi i zidovi morali su biti osigurani. Veliko čišćenje u 20. stoljeću uklonilo je ogromne količine mulja i, između ostalog, ponovo učinilo vidljivim Meduzine glave.
Pri novijim restauracijama obnovljene su staze, osvjetljenje i zaštita od zemljotresa. Današnje iskustvo sa svjetlosnim instalacijama i umjetničkim djelima stoga je moderna muzejska inscenacija antičke tehničke građevine.
Vrijedi to imati na umu. Magija prostora je stvarna, ali Vizantinci ga nisu vidjeli onako kako ga mi danas vidimo.
Cisterna kao dio mnogo veće mreže
Yerebatan je bio samo jedan jedini rezervoar unutar iznenađujuće kompleksnog sistema. Voda je iz udaljenih izvorišnih područja dovođena u Konstantinopolj preko akvedukta i cijevi. Valensov akvedukt je danas najpoznatiji vidljivi dio ovog sistema, ali su same mreže cijevi sezale mnogo dalje. Velike otvorene cisterne i podzemni rezervoari potom su raspodjeljivali zalihe po gradu.
Upravo tokom opsade ova infrastruktura bila je odlučujuća. Napadačka vojska mogla je oštetiti vanjske cijevi ili kontrolisati izvore. Zato je gradu poput Konstantinopolja bila potrebna rezerva unutar zidina. Yerebatan u tom smislu nije bio luksuzan sporedni projekat Justinijana, nego dio sposobnosti prijestolnice da preživi.
Veliki dvorac i reprezentativne građevine u centru trebale su posebno pouzdano snabdijevanje. To što je jedna od najvećih cisterni ležala direktno u ovom političkom jezgru bilo je stoga logično.
Šta 336 stubova govori o građevinskoj privredi
Ponovo korišteni stubovi se danas rado romantično opisuju kao „blago sakupljeno iz hramova“. Iza toga, međutim, stoji i vrlo praktična građevinska privreda. Mermer je bio skup. Gotova tijela stubova bila su vrijedna. Kada su starije građevine bile napuštene ili su dijelovi postali dostupni, ponovna upotreba mogla je uštedjeti ogromno vrijeme i troškove.
To što se kapiteli i stubovi ne uklapaju savršeno nije bio problem u podzemnom rezervoaru. Dolje niko nije morao vidjeti skladan, reprezentativan program stubova. Današnji posjetilac upravo ove razlike doživljava kao posebno lijepe, iako su prvobitno vjerovatno uglavnom bile pragmatične.
To vrijedi i za Meduzine glave. Njihova današnja slava govori više o tome kako mi gledamo na cisternu nego o njihovom prvobitnom značenju unutar vodenog rezervoara. Za graditelje su možda jednostavno bile pogodni kameni blokovi.
Voda je bila dio odbrane
Grad može imati najjače zidine na svijetu, a ipak biti prisiljen na predaju ako mu ponestane pitke vode. Za Konstantinopolj je snabdijevanje vodom zato bilo dio strateške infrastrukture. Izvori daleko izvan grada bili su zahvaćeni preko akvedukta i cijevi, a unutar zidina nastajali su otvoreni i podzemni rezervoari. Yerebatan je bio samo jedna od mnogih takvih građevina, ali posebno značajna zbog svoje veličine i položaja.
Upravo su opsade činile takve rezerve neophodnim. Vanjske cijevi mogle su biti oštećene ili blokirane; tada su cisterne unutar grada morale premostiti nestašicu. Ogromna investicija u vodnu tehniku ne objašnjava se stoga samo udobnošću, nego voljom za opstankom prijestolnice koja je stalno bila vojno ugrožavana.
Kako se voda tehnički uklapala u sistem
Voda je u grad dovođena preko pada i cijevi, a zatim raspoređivana prema potrebi. Cisterna nije bila proizvoljno duboka rupa, nego dio hidrauličke mreže. Visina, hidroizolacija i debljina zidova morali su biti odabrani tako da se voda može skladištiti i ponovo uzimati. Ogroman pritisak na vanjske zidove predstavljao je pritom tehnički izazov.
Stubovi su nosili strop iznad rezervoara i omogućavali veliku površinu bez masivnih unutrašnjih zidova. To što danas djeluju kao podzemna šuma stubova nije bilo prvenstveno estetski cilj. Monumentalnost je proizašla iz same veličine tehničkog zadatka.
Takozvani plačući stub
Pored Meduzinih glava, Yerebatan ima stub s upadljivim uzorkom u obliku suza ili očiju, koji se često naziva „plačući stub“. Popularna priča tvrdi da podsjeća na radnike koji su umrli tokom gradnje cisterne, a da njegova vlažna površina simbolizuje njihove suze.
Za to ne postoji pouzdan historijski dokaz. Slično ukrašeni stubovi poznati su iz drugih kasnoantičkih konteksta, a vlažnost se već objašnjava mikroklimom podzemne vodene građevine. Legenda se smije pričati, ali ne bi trebala biti prodavana kao dokumentovana građevinska namjera.
Moderna inscenacija mijenja naš pogled
Danas se posjetioci kreću stazama kroz prigušeno svjetlo, dok vodene površine i umjetničke instalacije odražavaju stubove. Ova atmosfera je impresivna, ali ima malo veze s prvobitnom upotrebom. Vizantijski radnik ne bi doživio prostor kao mističnu atrakciju, nego kao tamnu tehničku infrastrukturu.
Upravo je ova razlika fascinantna: mjesto koje veliki dio historijskog stanovništva vjerovatno nikada nije posjetio, danas je jedna od najpoznatijih znamenitosti Istanbula. Moderna muzealizacija čini vidljivim ono što je nekada trebalo namjerno ostati nevidljivo.
Šta je 1204. imala veze sa snabdijevanjem vodom
Krstaška pljačka iz 1204. kod Yerebatana je manje direktno dokumentovana nego kod crkava, palača ili Hipodroma. Ipak, osvajanje je pogodilo gradsku infrastrukturu u cjelini. Konstantinopolj, kontrolisan četiri decenije od strane latinskih vladara, imao je znatno manje resursa za održavanje i popravku svojih ogromnih javnih sistema. Akvedukti, cisterne i cijevi su, međutim, morali dalje funkcionisati, jer je i osvojenom gradu trebala voda.
Upravo zato ovdje ne bi trebalo vještački tvrditi da su krstaši dokazano oštetili Meduzine glave ili opljačkali pojedine stubove. Za to ne postoji pouzdan dokaz. Ozbiljnija veza je strukturalna: 1204. je ekonomski i administrativno oslabila grad, čime je dugoročno postalo teže i održavanje velikih infrastrukturnih sistema.
Zašto su Osmanlije razvile drugačije vodovodne sisteme
Nakon 1453. Osmanlije su preuzele grad s antičkom vodovodnom infrastrukturom, ali su istovremeno gradile vlastite sisteme snabdijevanja. Zahvatani su novi izvori, popravljane cijevi i podizane zadužbine česmi. Posebno pod Sulejmanom I. nastali su sa Sinanovim sistemom Kırkçeşme veliki novi vodni projekti.
Podzemne cisterne su time djelomično izgubile svoj raniji centralni značaj, iako nikako nisu svugdje odmah napuštene. Neke su i dalje služile kao rezervoari, druge su postale podrumi, radionice ili temeljna područja. Ova postupna promjena namjene objašnjava zašto mnoge cisterne u Istanbulu nisu sačuvane kao ruševine na otvorenom polju, nego leže ispod kasnijih kuća.
Zašto su Meduzine glave postale toliko popularne
Ove dvije glave su danas gotovo poznatije od same cisterne. To nije samo zbog njihove veličine, nego kombinacije antičke mitologije i neobičnog položaja. Ogromno pagansko lice, naopako ispod stuba u vizantijskom vodenom rezervoaru, automatski proizvodi priče.
Historijski je zanimljiva upravo neizvjesnost. Ne znamo pouzdano iz koje građevine potiču i zašto su postavljene baš tako. Ova praznina se decenijama popunjava legendama. Za mene je to dobar primjer toga da „ne znamo tačno“ nije loš zaključak. Ponekad je neizvjesnost iskrenija i uzbudljivija od savršenog izmišljenog objašnjenja.
„Meduzine glave su namjerno okrenute kako bi se slomila njihova zla moć.“ Popularna legenda, ali nije dokazana. Praktično ponovno korištenje je barem jednako vjerovatno.
„Cisterna je stoljećima bila potpuno zaboravljena i slučajno ponovo otkrivena.“ Previše jednostavno. Lokalni stanovnici su poznavali pristupe vodi; Petrus Gyllius je građevinu ponovo učinio poznatom prije svega u evropskoj nauci.
„Cisterna je bila podzemna palača.“ Ne. Njen raskošan utisak je impresivan, ali njena svrha bila je sasvim praktična: skladištenje vode.
- Ako želiš vidjeti ne samo Plavu džamiju nego povezati više znamenitosti oko Sultanahmeta, postoji tura s vodičem kroz Plavu džamiju, Aju Sofiju, Hipodrom i Bazilika cisternu.
- Pogledaj Plavu džamiju i znamenitosti Sultanahmeta
Moja misao o ovom mjestu
Yerebatan za mene spada u mjesta gdje lako pomislite samo: Vau, kako lijepo izgleda. Pritom mjesto zapravo postaje još impresivnije kada shvatite zašto postoji.
Iznad teče grad s palačama, crkvama, pijacama, a kasnije i džamijama. A ispod, neko u 6. stoljeću gradi rezervoar sa 336 stubova, jer čak i najraskošnija prijestolnica ima problem nakon samo nekoliko dana bez vode.
Meduza je, naravno, savršen fotografski motiv. Mene ipak gotovo više impresionira koliko su praktično tada ljudi postupali s historijom: leži tu prekrasno izrađena antička glava? Dobro, treba nam postolje za stub tamo. Onda Meduza jednostavno završi pod vodom.
Cisterna je usred Sultanahmeta i dobro se uklapa u vođenu turu po okolini. Evo odgovarajuće ponude.
– Amra
