Muzej Sakıp Sabancı u Emirganu je dobar primjer toga kako privatna stambena kuća može proći kroz nekoliko potpuno različitih životnih faza. Glavna zgrada, takozvani Atlı Köşk, izgrađena je 1920-ih za princa Mehmeda Alija Hasana iz egipatske kedivske porodice. 1951. je Hacı Ömer Sabancı kupio imanje. Decenijama kasnije je od porodičnog sjedišta nastao muzej univerziteta Sabancı.
Glavna zgrada, takozvani Atlı Köşk, izgrađena je 1920-ih za princa egipatske kedivske porodice. 1951. je Hacı Ömer Sabancı kupio imanje. Decenijama kasnije je od toga nastao muzej univerziteta Sabancı.
Danas kuća spaja nekoliko nivoa: historijske stambene prostorije, osmansku kaligrafiju, slike, međunarodne posebne izložbe i vrt s pogledom na Bosfor. Baš ova mješavina mjesto čini snažnijim od klasičnog „kućnog muzeja“. Istovremeno se može pitati kako je imućna porodica živjela na Bosforu, kako nastaju privatne zbirke i zašto umjetnost jednom seli iz dnevne sobe u javnu instituciju.
- Atlı Köşk je izgrađen 1925–1927. za princa Mehmeda Alija Hasana iz egipatske kedivske porodice.
- Arhitekt je bio Italijan Edoardo De Nari.
- 1951. je Hacı Ömer Sabancı kupio imanje.
- Ime „Atlı Köşk“ se odnosi na skulpture konja u vrtu, odnosno na kući.
- Sakıp Sabancı je izgradio značajne zbirke osmanske kaligrafije i umjetnosti.
- 2002. je kuća otvorena kao muzej univerziteta Sabancı.
- Danas prikazuje vlastite zbirke i velike međunarodne privremene izložbe.
Atlı Köşk prije porodice Sabancı
Imanje nije počelo kao sjedište Sabancıja. Princ Mehmed Ali Hasan iz egipatske kedivske porodice je 1925. naručio gradnju. Porodica je bila povezana s osmansko-egipatskom historijom vladavine i koristila je Istanbul kao jedno od svojih boravišta.
Kuća je bila zamišljena kao ljetna rezidencija. Izbor Emirgana je bio logičan: Bosfor je stoljećima bio preferirana lokacija za vile i ljetne kuće imućnih porodica.
Edoardo De Nari i gradnja
Italijanski arhitekt Edoardo De Nari je projektovao zgradu, dovršenu 1927. Njegova arhitektura spaja evropsku vilsku tradiciju s bosforskim pejzažom. Veliki prozori i terase su okrenuti prema vodi.
Građevina time priča o internacionalnom stilu kasnih osmanskih i ranih republikanskih elita. Imućne porodice su zapošljavale evropske arhitekte, a da time kuće nisu postale „neistanbulske“. Baš ova mješavina pripada bosforskoj arhitekturi.
Zašto se kuća zove „Konjska vila“
Atlı Köşk znači „vila s konjem“. Ime je povezano sa skulpturama konja postavljenim u vrtu, odnosno pred zgradom. Posebno je poznata bronzana figura koju je porodica Sabancı stekla u 20. stoljeću.
U vrtu, uz to, stoji replika jednog od poznatih konja sa San Marka. Originali su tokom Četvrtog krstaškog pohoda 1204. odneseni iz Konstantinopolja u Veneciju. Time čak i moderna vrtna skulptura odjednom dobija vezu s pljačkom vizantijske prijestolnice.
Hacı Ömer Sabancı kupuje imanje
1951. je Hacı Ömer Sabancı stekao Atlı Köşk zajedno s opremom. Porodica je kuću koristila kao stambenu i ljetnu rezidenciju. Muzej danas svjesno opisuje i ovu privatnu stambenu fazu.
To je važno, jer kućni muzej može biti više od neutralne galerije. Namještaj, raspored prostorija i lični predmeti pričaju kako su ekonomske elite republike živjele i kakve su kulturne interese razvijale.
Sakıp Sabancı i zbirke
Sakıp Sabancı je snažno proširio umjetničke i kaligrafske zbirke porodice. Posebno su sakupljani osmanska knjižna umjetnost, kuranski rukopisi, kaligrafske table i dokumenti.
Privatna zbirka pritom uvijek znači izbor. Sakupljač odlučuje šta je vrijedno, lijepo ili vrijedno očuvanja. Kada takva zbirka kasnije postane muzej, ova privatna odluka odjednom oblikuje javnu sliku historije umjetnosti.
Kaligrafija kao osnovni fond
Islamska kaligrafija je mnogo više od lijepog pisanja. Kuranski tekstovi, religijske formule, vladarski potpisi i poetski tekstovi su postali samostalna umjetnost. Majstori su razvijali razne vrste pisma i prenosili svoje znanje kroz lance podučavanja.
Zbirka Sabancı posjeduje djela značajnih kaligrafa poput Hafız Osmana i Mustafe Rakıma. Ko kaligrafiju ocjenjuje samo prema tome da li može čitati arapski, propušta zato mnogo: ritam, proporcija, materijal i pokret linije su jednako važni.
Od porodične kuće do muzeja
Porodica je predala imanje univerzitetu Sabancı. 2002. je otvoren Muzej Sakıp Sabancı. Moderna galerijska dogradnja je proširila historijsku kuću, tako da su postale moguće veće izložbe.
Ova kombinacija je arhitektonski zanimljiva. Umjesto da se vila potpuno pregradi u moderne muzejske prostorije, historijska stambena kuća i savremena izložbena arhitektura stoje jedna pored druge.
Međunarodne izložbe
Muzej je posebno poznat postao kroz velike međunarodne privremene izložbe. Djela značajnih evropskih umjetnika i međunarodnih zbirki su dolazila u Istanbul.
Time je od privatne zbirke nastala institucija koja Istanbul uklapa u globalne muzejske mreže. Posudbe zahtijevaju ogromne osiguravajuće, klimatske i sigurnosne standarde. To što su ovakve izložbe moguće, pokazuje profesionalnu infrastrukturu muzeja.
Vrt i Bosfor
Vrt je bitan dio doživljaja. Skulpture stoje između drveća i biljaka, iza njih se otvara Bosfor. Ova lokacija je već za prvobitne stanovnike bila centralna vrijednost kuće.
Muzej na Bosforu, ipak, stalno se takmiči sa svojim vlastitim pogledom. Ponekad gledate umjetničko djelo i pet sekundi kasnije primijetite da je prozor iza njega već pobijedio.
„Porodica Sabancı je dala izgraditi Atlı Köşk.“ Pogrešno. Kuća je prvobitno izgrađena za princa egipatske kedivske porodice, a 1951. ju je kupio Hacı Ömer Sabancı.
„Skulptura konja u vrtu je jedan od originalnih konja iz Konstantinopolja.“ Ne. Konj koji se tamo prikazuje je replika, odnosno odljev; poznati originali se nalaze u Veneciji.
Atlı Köşk – od stambene kuće do muzeja
Muzej Sakıp Sabancı se nalazi u takozvanom Atlı Köşku, „Konjskoj vili“. Zgrada potiče iz ranog 20. stoljeća i svoje popularno ime je dobila po skulpturi konja pred kućom.
Porodica Sabancı je decenijama koristila imanje kao stambeno mjesto. Kasnije je predano univerzitetu Sabancı i izgrađeno kao muzej.
Time je samo mjesto dio historije izložbe: ne posjećuje se jednostavno neutralna moderna muzejska zgrada, nego bivša bosforska vila.
Sakıp Sabancı i kultura privatnog sakupljanja
Sakıp Sabancı je spadao u najpoznatije turske preduzetnike 20. stoljeća. Pored ekonomije, snažno se interesovao za umjetnost i kaligrafiju.
Njegova zbirka islamske kaligrafije i osmanskih dokumenata čini jezgro muzeja. Rukopisi, primjerci Kurana, tugre i kaligrafske table pokazuju pismo kao umjetničku formu.
Baš za posjetioce koji ne mogu čitati arapsko pismo, to je zanimljivo: mogu se vidjeti oblikovanje, ritam i materijalnost, čak i ako se tekst potpuno ne razumije.
Značaj kaligrafije u Osmanskom carstvu
U islamskoj umjetnosti pismo posjeduje istaknut položaj. Kaligrafi su razvijali razne stilove pisma i bili visoko cijenjeni.
Osmanski sultani su sami često učili kaligrafiju. Tugre, kaligrafski znakovi vladara, bile su istovremeno potpis, simbol i umjetničko djelo.
Muzej time objašnjava područje koje u mnogim putopisnim blogovima ostaje u sjeni arhitekture.
Bosfor i vrt kao dio muzeja
Pogled sa zemljišta gotovo pripada izložbi. Vrt, skulpture i bosforski pejzaž stvaraju atmosferu potpuno drugačiju nego kod gradskih muzeja.
To može čak biti problem: ponekad pogled uspješno konkuriše umjetničkim djelima.
Ipak baš ova veza čini mjesto posebnim.
Privatno bogatstvo i javna kultura
Privatni muzeji uvijek postavljaju i pitanja. Ko odlučuje šta se sakuplja i pokazuje? Koliko kulturne moći posjeduju velike preduzetničke porodice?
Istovremeno su privatne zadužbine u Istanbulu omogućile značajne muzeje, istraživačke projekte i restauracije.
Muzej Sabancı je dobar primjer ove dvojne uloge: privatno porijeklo, javna kulturna funkcija.
Šta se prilikom posjete ne bi trebalo previdjeti
Mnogi dolaze zbog posebne izložbe i brzo prolaze kroz stalnu zbirku. Baš kaligrafija, ipak, zaslužuje vrijeme.
Obratite pažnju na materijale, pečate, tugre i način na koji je pismo komponovano na površini. Čak i bez znanja arapskog ili osmanskog pisma se prepoznaje da ovi tekstovi nisu jednostavno „napisani“, nego oblikovani.
Muzej kao most između osmanske kulture pisma i globalne umjetnosti
Jedna snaga Muzeja Sabancı leži u tome što vrlo razni umjetnički svjetovi ne postoje odvojeno jedni od drugih. Posjetioci mogu vidjeti osmansku kaligrafiju i nekoliko prostorija kasnije naići na modernu evropsku ili globalnu umjetnost u međunarodnoj posebnoj izložbi.
Time ne nastaje kontradikcija, nego realistična slika Istanbula. Grad je oduvijek bio dio nekoliko kulturnih prostora istovremeno.
Zašto privatne zbirke mogu popuniti historijske praznine
Državni muzeji ne mogu sakupiti sve. Privatni sakupljači ponekad čuvaju fondove koji bi se inače raspršili. Istovremeno izbor uveliko zavisi od ličnih interesa i finansijskih mogućnosti.
U slučaju Sabancıja je poseban interes za kaligrafiju doveo do toga da je nastala značajna zbirka koja je danas javno dostupna.
Prelaz od privatnog vlasništva do muzeja time mijenja ko može vidjeti ova djela.
Moja misao o ovom mjestu
Volim muzeje kod kojih sama zgrada već ima priču. Ne ulazi se samo da bi se gledale slike na bijelim zidovima, nego se primijeti: ovdje je neko živio, sjedio kraj prozora, gledao na Bosfor i kasnije počeo sakupljati umjetnost.
I u nekom trenutku od ovog privatnog pogleda nastaje javno mjesto. To mi se dopada. Zbirka koju bi inače možda vidjela samo jedna porodica, odjednom dijelom pripada svim posjetiocima.
– Amra
