Brdo Pierre Loti spada u vidikovce koje bi se u Istanbulu lako moglo svesti na jednu jedinu sliku: čajdžinica, grobovi, žičara i pogled preko Zlatnog roga. Zapravo je ovo mjesto zanimljivije kada se razumije da se ovdje preklapa više priča. Prvo je tu Eyüp, jedno od vjerski najvažnijih područja osmanskog Istanbula. Zatim je tu veliko groblje koje se penje uz padinu. A onda je tu francuski pomorski oficir i pisac Pierre Loti, čije se ime danas tako prirodno vezuje uz brdo, iako, naravno, nije ni stvorio ovo mjesto niti utemeljio njegov značaj.
Brdo Pierre Loti spada u vidikovce koje bi se u Istanbulu lako moglo svesti na jednu jedinu sliku. Zapravo je ovo mjesto zanimljivije kada se razumije da se ovdje preklapa više priča.
Draž leži upravo u tom susjedstvu: dole svetište Eyüp Sultan, pored njega gusto poredano nadgrobno kamenje iz stoljeća, a više gore vidikovac nazvan po evropskom autoru koji je Istanbul volio, idealizovao i istovremeno opisivao vrlo ličnim, za svoje vrijeme tipično orijentalističkim pogledom. Ko ovamo dođe samo radi fotografije, vidi lijep pogled. Ko ostane malo duže, istovremeno vidi kako Istanbul mjesta sjećanja stalno iznova preimenuje i koristi.
- Brdo leži iznad Eyüpa i nudi širok pogled preko Zlatnog roga.
- Njegov historijski značaj prvo je povezan s Eyüpom, kompleksom Eyüp Sultan i velikim grobljem – ne s Pierreom Lotijem.
- Pierre Loti je bio francuski pomorski oficir i pisac 19. i ranog 20. stoljeća koji je često boravio u Istanbulu.
- Vidikovac je kasnije nazvan po njemu jer se povezao s ovim mjestom i tadašnjim kafeom.
- Danas se do brda može doći pješice, preko groblja ili udobno žičarom.
- Čuveni pogled je stvaran; mnoge romantične priče o Lotiju i turskoj ljubavnici, međutim, počivaju na mješavini biografije, književnosti i kasnijeg stvaranja legende.
Zašto je Eyüp postao vjerski toliko značajan
Da bi se razumjelo brdo Pierre Loti, mora se početi dole. Eyüp je dobio svoj poseban položaj nakon osmanskog osvajanja Konstantinopolja, jer se ovdje poštuje grob Ebu Ejjuba el-Ensarija, poslanikovog druga koji je, prema islamskom predanju, umro tokom ranog arapskog pohoda protiv Konstantinopolja. Mehmed II. je nakon 1453. dao izgraditi kompleks džamije i mauzoleja na mjestu identifikovanom kao mjesto sahrane. Time je nastalo jedno od najvažnijih muslimanskih mjesta sjećanja nove osmanske prijestolnice.
Vjerski značaj zračio je na cijelo područje. Sahrana u blizini visoko poštovanog svetišta smatrala se posebno časnom. Zato su se na padinama iznad Eyüpa razvila prostrana groblja u kojima su sahranjivani službenici, učenjaci, vojna lica, žene elite i brojni drugi ljudi. Ko danas ide gore, ne kreće se dakle kroz dekorativan historijski park, nego kroz mjesto sahrane koje je nastajalo dugo vremena.
Groblje na padini
Osmansko nadgrobno kamenje priča iznenađujuće mnogo o društvu, ako se nauči čitati ga. Oblici pokrivala za glavu mogu upućivati na rang ili zanimanje, florealni motivi i natpisi daju naznake o spolu, pobožnosti, porijeklu i porodičnim vezama. Naravno, nije svaki kamen jednoznačna lična karta, a popularna tumačenja previše pojednostavljuju neke simbole. Ipak, groblje je historijski mnogo više od pozadine za pogled.
To čini i put naviše zanimljivim. Između starih čempresa i gusto postavljenog nadgrobnog kamenja, pogled na Zlatni rog se korak po korak mijenja. Upravo ova veza između gradske panorame i groblja tipična je za Istanbul: život, saobraćaj i milionski grad leže direktno pored mjesta smrti, a da to dvoje nije strogo odvojeno.
Ko je bio Pierre Loti?
Pierre Loti se zapravo zvao Julien Viaud i rođen je 1850. u Rošforu. Bio je francuski pomorski oficir i putovao je kroz brojne regije svijeta. Njegova književna djela su se često temeljila na putnim iskustvima, ličnim susretima i snažno subjektivnom doživljaju stranih kultura. Istanbul je u njegovom životu igrao posebno važnu ulogu. Više puta je boravio u gradu, učio turski u različitoj mjeri, kretao se u osmanskim krugovima i razvio snažnu emocionalnu vezanost za grad.
Njegov roman Aziyadé iz 1879. učinio je ovu vezu poznatom. U njemu priča ljubavnu priču između evropskog oficira i mlade žene iz osmanskog harema. Do danas se raspravlja koji su elementi autobiografski, koji su književno oblikovani i koliko su stvarne osobe stajale iza likova. Upravo ovdje počinje granica između Pierrea Lotija kao historijske osobe i Pierrea Lotija kao samostvorenog mita.
Loti se divio Osmanskom carstvu i u ranom 20. stoljeću politički se, djelomično demonstrativno, stavio na stranu Turaka, posebno u vremenu kada su evropske sile snažno pritiskale carstvo. Zato ga se u Turskoj sjećaju pozitivnije nego mnoge druge evropske autore njegovog vremena.
Zašto brdo nosi njegovo ime?
Loti je navodno često posjećivao kafanu na brdu, odakle je gledao na Zlatni rog. Mjesto se kasnije sve više povezivalo s njegovim imenom. Od vidikovca iznad Eyüpa tako je nastao današnji „Pierre Loti Tepesi“.
Od toga se, međutim, ne bi trebao praviti pogrešan redoslijed. Brdo nije bilo bez značaja dok tamo francuski pisac nije popio čaj. Eyüp, groblje i vjerska topografija stariji su i historijski važniji. Loti je mjestu dodao još jedan sloj sjećanja – evropski, književni i romantizovan.
Upravo ova mješavina objašnjava i zašto njegovo ime do danas funkcioniše. Odgovara predstavi o stranom putniku koji se zaljubi u Istanbul, stalno se vraća i pokušava ovaj grad opisati riječima. Istovremeno njegove tekstove treba čitati kao proizvode svog vremena. Sadrže divljenje, ali i egzotizirajuće predstave o „Orijentu“ tipične za evropsku književnost 19. stoljeća.
Pogled preko Zlatnog roga
Sam pogled objašnjava samo dio poznatosti ovog brda. Odlučujuće je bilo da je ovo mjesto u 19. i ranom 20. stoljeću postalo tačka na kojoj se zgušnjavala slika „starog Istanbula“. Odavde gore vidjeo se Zlatni rog sa svojim grobljima, džamijama, drvenim četvrtima, brodogradilištima i čamcima. Evropski putnici su tražili upravo takve panorame, jer su u njima vjerovali prepoznati Istanbul koji se jasno razlikovao od modernijih ulica Pere. Istovremeno brdo nikada nije bilo zanimljivo samo strancima. I Istanbulci su ovu visinu koristili kao izletište, za šetnju, čaj i zbog svježijeg zraka.
S Pierreom Lotijem mjesto je dodatno dobilo književnu historiju. Francuski pomorski oficir i pisac više puta je boravio u Osmanskom carstvu i pisao o Istanbulu s mješavinom stvarne fascinacije i one egzotizirajuće perspektive tipične za mnoge evropske autore njegovog vremena. Popularizirao je u Francuskoj sliku melanholičnog, orijentalnog Konstantinopolja. Upravo zato ga ne bi trebalo ni samo romantizovati, niti tretirati kao da je on odgovoran za značaj ovog brda. Mjesto je odavno bilo dio Istanbula; njegovo ime, prije, priča o tome koliko su snažno kasnije evropske putopisne slike oblikovale međunarodnu percepciju određenih mjesta.
Danas terasa Pierre Loti djeluje gotovo kao suprotan model haotičnom centru grada. Sjedite iznad Zlatnog roga, dok se dolje isprepliću trajekti, ulice i gradske četvrti. Upravo ova udaljenost mijenja pogled: ono što dolje djeluje glasno, tijesno i nepregledno, odozgo postaje pejzaž. Ko je prethodno prošao kroz Eyüp, uz to bolje razumije da se pogled ne bi trebao posmatrati izolovano od četvrti. Brdo pripada historijskoj okolini groblja, vjerskih zadužbina i puteva koji su postojali davno prije modernog vidikovačkog kafea.
Odozgo se oblik Zlatnog roga posebno dobro razumije. Ne vidi se jednostavno voda, nego prirodna luka koja duboko zadire u grad i koja je Konstantinopolj, a kasnije Istanbul, ekonomski i vojno obilježila. Historijski su na njegovim obalama ležala brodogradilišta, trgovačka mjesta, stambene četvrti, vjerski centri i kasnije industrijska postrojenja.
Pogled je zato gotovo kao mala gradska karta. Ko već poznaje Zlatni rog, Galatu, historijsko poluostrvo i sjevernije obale, može odavde prostorno sastaviti ono što dolje često djeluje odvojeno. Upravo zato se vidikovac isplati i za ljude koji ne dolaze zbog Pierrea Lotija.
Žičara, čajdžinica i današnja posjeta
Danas kratka žičara vozi gore iz Eyüpa. To je udobno i štedi prilično primjetan uspon. Ko ima vremena i dobar je pješak, može krenuti putem kroz groblje i pritom mnogo svjesnije doživjeti razvoj pogleda. Žičara je, ipak, za porodice, starije posjetioce ili vruć ljetni dan smislena alternativa.
Gore se nalaze kafići i vidikovačke terase. Mjesto u popularno vrijeme može biti vrlo puno. Ko očekuje samo čuvenu „praznu istanbulsku panoramu“ sa fotografija, mogao bi se iznenaditi koliko je ljudi imalo istu ideju. Rano ujutro ili izvan najprometnijih sati atmosfera je obično prijatnija.
Eyüp, smrt i pogled: zašto ova kombinacija u Istanbulu nije neobična
Iz srednjoevropske perspektive ponekad djeluje neobično da je popularan vidikovac neposredno povezan s velikim grobljem. U Istanbulu je ova bliskost svakodnevice, vjere i smrti historijski mnogo prirodnija. Groblja su često ležala uz važne puteve, kod džamija, na brdima ili na rubovima grada koji su kasnije odavno bili okruženi novom gradnjom. Čempresi, nadgrobno kamenje i pogled zato na više mjesta pripadaju historijskoj slici grada, a da to automatski ne čini mračno mjesto.
U Eyüpu vjerski značaj svetišta pojačava ovaj efekat. Ljudi su htjeli biti sahranjeni u blizini Ebu Ejjuba el-Ensarija, jer su od toga očekivali duhovnu blizinu i blagoslov. Kroz stoljeća je tako nastao pejzaž sjećanja u kojem se moglo očitati i društveni rang. Neki nadgrobni spomenici su raskošni, drugi jednostavni; neka imena su poznata, većina nije. Zajedno čine vidljivim da čuveno vidikovačko brdo zapravo leži na mnogo starijem vjerskom prostoru sjećanja.
Ko pješice ide gore, ne bi se stoga trebao koncentrisati isključivo na panoramu na vrhu. Sam put priča o osmanskoj kulturi sahranjivanja, promjenljivim oblicima pisma i društvenim hijerarhijama. Upravo prelaz s arapskog na latinično pismo u republici čini groblja dodatno historijskim arhivima, jer se političke reforme mogu očitati čak i na nadgrobnim natpisima.
Pierre Loti kao slika Istanbula – i zašto ga ipak treba čitati kritički
Loti spada u dugi niz evropskih putnika koji su se divili Istanbulu, a istovremeno ga posmatrali kroz vlastitu kulturnu naočale. Njegovi tekstovi su u Evropi pomogli da se proširi određena slika grada: tajanstvena, melanholična, čulna, puna džamija, harema i starih tradicija. Ova slika je bila uspješna jer je odgovarala očekivanjima njegovih čitalaca. Ali nikada nije bila cijeli grad.
Tadašnji Istanbul je istovremeno bio lučka metropola, upravni centar, željeznički grad, bankarsko mjesto i društvo u brzoj promjeni. Dok je Loti romantizovao određene stare četvrti i načine života, sami Istanbulci su odavno živjeli s elektricitetom, parobrodima, tramvajima i modernom štampom. Njegov entuzijazam je mogao biti stvaran, a da se ipak svaki njegov opis ne uzima kao objektivan portret.
Upravo zato mi je on kao davalac imena čak zanimljiviji. Brdo ne priča samo o čovjeku kojem se svidio Istanbul, nego i o tome kako su stranci htjeli vidjeti Istanbul – i kako je grad kasnije takve strane poglede uvrstio u vlastito turističko sjećanje.
„Pierre Loti je živio na ovom brdu u romantičnoj kući sa svojom turskom ljubavnicom.“ To se ne može tako jednostavno dokazati. Loti je često boravio u Istanbulu, posjećivao ovo područje i književno obrađivao ljubavne priče. Kasnije turističke priče, međutim, miješaju roman, ličnu biografiju i lokalnu legendu.
„Brdo je postalo važno tek zahvaljujući Pierreu Lotiju.“ Netačno. Eyüp i groblja su imali ogroman vjerski i društveni značaj davno prije njega.
„Odozgo se posebno dobro vidi Zlatni rog.“ Činjenica. Upravo uzdignut položaj čini izvrsno vidljivim oblik luke i odnos gradskih četvrti jedne prema drugoj.
Moja misao o ovom mjestu
Na ovom mjestu mi se sviđa to što se zapravo dolazi zbog pogleda, a onda se primijeti da sam put priča gotovo isto toliko. Dolje Eyüp, zatim nadgrobno kamenje na padini, a gore odjednom ovaj širok pogled preko Zlatnog roga. Vidi se Istanbul s udaljenosti koja je dovoljno velika da se prepoznaju veze, ali još dovoljno bliska da grad ne postane anonimna silueta.
A Pierre Loti mi je zanimljiv upravo zato što nekako mogu razumjeti njegovu ljubav prema Istanbulu. Naravno, živio je u sasvim drugom vremenu, s drugačijim pogledom i ponekad s vrlo evropskom predstavom o „Orijentu“. Ipak poznajem taj osjećaj da se grad želi stalno iznova vidjeti, a da se nikada nema osjećaj da je s njim gotovo. Možda je to dio njegove priče koji za mene i danas funkcioniše.
– Amra
