Da li je Istanbul siguran? Naša najiskrenija priča počinje s četvorica muškaraca na vratima voza

Ne volim ni izazivanje panike ni drugu krajnost "ništa se uopšte ne može desiti". Nama je u Istanbulu zaista jednom ukraden mobitel mog muža.

Naše iskreno iskustvo sigurnosti u Istanbulu: krađa mobitela u vozu, sigurne torbe – i istovremeno nevjerovatna spremnost ljudi da pomognu.

Istovremeno smo u istom gradu doživjeli toliko spremnosti da pomognu da nikada ne bih svela Istanbul na taj jedan incident. Oboje pripada našoj priči.

Naše iskustvo krađe u vozu

Bili smo s mojim roditeljima i našim dvoje djece. Prilikom ulaska u vozu su na vratima stajala četiri muškarca. Kad je naša grupa ulazila, prvo su se pomjerili u stranu. Sve prijateljski, smijeh, ništa nije djelovalo otvoreno agresivno.

Moj muž je bio malo iza nas. S dvoje djece automatski provjeravaš: jesu li svi unutra? Nije li niko ostao između vrata? Jesu li djeca s nama? Baš u tom kratkom trenutku muškarci su mu ponovo blokirali ulaz.

Ne kao u filmu, s nasiljem. Više je izgledalo kao guranje i mali nesporazum. Muž je na kraju ušao i odmah rekao: "Moram provjeriti gdje mi je mobitel." Imao je osjećaj da nešto nije u redu.

Mobitel nestao. Direktno se obratio muškarcima. Kod jednog od njih mobitel je zasvijetlio u džepu. Muž ga je vidio, uzeo natrag i naravno naljutio se. Moj otac se umiješao jer je sasvim ispravno smatrao: s takvim ljudima se fizički ne sukobljavaš.

Dobro se završilo. Ali bila je to ozbiljna situacija koju nismo zaboravili.

Šta radim drugačije otad

U prepunom javnom prevozu nosim vrijedne stvari teže dostupno. Moja torba ima dodatno osiguranje, odnosno malu bravicu. Možda izgleda malo pretjerano. Svejedno mi je.

Mobitel ne olako u vanjske džepove

Posebno sam pažljiva prilikom ulaska i izlaska. Baš tu nastaje guranje.

Nema herojskih igara

Da je moj muž dobio mobitel nazad bila je sreća. Nikome ne bih savjetovala da zbog predmeta izaziva opasan sukob.

Ali sad dolazi druga strana Istanbula

Ako ispričam samo ovu priču, nastaje slika koja uopšte ne odgovara našem cjelokupnom iskustvu.

Jednom smo bili na azijskoj strani negdje kod jednog košarkaškog stadiona i htjeli smo dalje prema Etileru. Google Maps nam je pokazao autobusku stanicu koju jednostavno nismo mogli naći. Ljudi su izašli iz jedne radnje i pitali kuda želimo ići. Tada praktično nismo govorili turski. Zaustavili su nam taksi, na turskom objasnili vozaču kuda treba da nas odveze, i čak nam napisali koji autobus poslije treba uzeti.

Upozorili su nas da ne idemo cijelim putem taksijem na evropsku stranu u vrijeme gužve jer bi gužva mogla biti skupa. I baš onako kako su objasnili, tako je i funkcionisalo.

To je za mene također Istanbul.

Engleski? Ne uvijek. Pomoć? Vrlo često.

Ne govori svako engleski. Ali rukama, nogama, s nekoliko osnovnih riječi na turskom i prijateljskim osmijehom, iznenađujuće smo često stigli do cilja.

S djecom doživljavamo nevjerovatno mnogo obzira

Moj mlađi sin je imao oko pet godina kad smo prvi put s njim putovali po Istanbulu. U prepunom javnom prevozu stariji ljudi su ustajali za njega da ga ne bi zgnječili između odraslih. I tinejdžeri su mu pravili mjesta kad su vidjeli da se jedva drži prilikom kočenja.

Jednom je čak i dijete od možda sedam ili osam godina htjelo ustati za mene. Samo sam pomislila: "Draga moja, jako slatko, ali toliko stara još ipak nisam." Naravno da je bilo srdačno mišljeno – i baš tako sam to i primila.

Sigurnost u Istanbulu bez izazivanja panike

Naša priča o krađi je stvarna. Ali podjednako su stvarne i mnoge situacije u kojima su nam ljudi pomogli. Zato ne želim dramatizovati sigurnost, nego je obraditi praktično.

Džepna krađa: gdje je pažnja posebno važna

Kao i u drugim milionskim gradovima, prepun javni prevoz, ulasci/izlasci, turistička žarišta i gusta gomila ljudi su situacije u kojima nosim vrijedne stvari blizu tijela. Najvažnije nije strah, nego navika: zatvori torbu, ne stavljaj mobitel olako u vanjski džep, budi kratko svjestan/na toga prilikom ulaska.

Broj hitne pomoći u Turskoj

Za akutne hitne slučajeve u Turskoj važi širom Evrope poznat broj 112 kao centralni broj hitne pomoći.

Sigurnost taksija

Koristi zvanične taksije, zapamti registarske tablice/podatke o vozilu i na dužim relacijama otprilike znaj rutu. Ko nije siguran, može zamoliti hotel ili restoran da pozove taksi.

Novac i kartice

Ne nosi sav gotovinu na jednom mjestu. Drugu karticu čuvaj odvojeno. PIN ne unosi otvoreno i na bankomatima obrati pažnju na neobične nastavke.

Noću vani

Lično se osjećam ugodnije u živim područjima nego u vrlo mračnim, praznim ulicama. To nije izjava o čitavoj četvrti, nego moje lično pravilo udobnosti. Ko putuje sam/sama, može unaprijed isplanirati rutu i put nazad.

Jezik

Engleski ne funkcioniše svugdje podjednako dobro. Offline prevodioci, adresa hotela na turskom i par osnovnih fraza pomažu. Naša priča s radnjom na azijskoj strani pokazuje mi koliko se daleko može stići strpljenjem i ljubaznošću.

Djeca u gomili

S djecom dogovaramo mjesta sastanka i posebno pazimo prilikom ulaska/izlaska da niko ne bude odvojen. Mala djeca trebaju znati šta da rade ako kratko ne vide roditelje.

Dokumenti

Ne nosi pasoš nepotrebno otvoreno. Sigurno sačuvaj digitalnu kopiju/screenshot i posebno zapiši važne brojeve.

Sigurnost je više od krađe

Saobraćaj, vrućina, klizav kaldrmisan pločnik, strme staze i vrijeme također spadaju u to. Dobre cipele, voda i powerbank sprječavaju više stresa nego bilo koji dramatičan "video o opasnostima".

Moj zaključak

Biti pažljiv: da. Imati paniku: ne. Istanbul je milionski grad. U gomili ljudi koristim ista pravila opreza kao i u drugim velikim gradovima.

I istovremeno mislim na sve ljude koji su nam pomogli iako gotovo nismo govorili isti jezik. Baš zato moj odgovor na "Da li je Istanbul siguran?" nije crno-bijel – nego iskren.

– Amra