Ko posmatra Fatih džamiju samo kao osmansku građevinu, propušta zanimljiviju polovinu njene historije. Davno prije nego što je Mehmed II. ovdje dao izgraditi svoju veliku zadužbinu, na ovom mjestu stajala je Crkva svetih apostola, jedna od najznačajnijih crkava vizantijskog Konstantinopolja. Nije bila samo vjerski važna, nego i usko povezana s carskom dinastijom, jer su ovdje stoljećima sahranjivani vladari. Upravo zato je pljačka iz 1204. posebno teško pogodila ovo mjesto.
Davno prije nego što je Mehmed II. ovdje dao izgraditi svoju veliku zadužbinu, na ovom mjestu stajala je Crkva svetih apostola, jedna od najznačajnijih crkava vizantijskog Konstantinopolja i dinastičko mjesto sahrane.
Kasnije je crkva nestala, i Mehmed II. je baš ovdje dao izgraditi vlastitu veliku vjersku i socijalnu zadužbinu. Nakon njegove smrti i on je sahranjen na ovom mjestu. Ali čak ni prvobitna Fatih džamija iz 15. stoljeća nije zgrada koju danas u potpunosti vidimo pred sobom: teški zemljotres iz 1766. uništio je velike dijelove, nakon čega je uslijedila opsežna obnova. Ovo mjesto je zato savršen primjer zašto se Istanbul nikada ne može objasniti jednom jedinom godinom gradnje.
- Prije Fatih džamije ovdje je stajala Crkva svetih apostola.
- Bila je jedna od najvažnijih crkava Konstantinopolja i carsko mjesto sahrane.
- Krstaši su 1204. opljačkali i carske grobove.
- Nakon 1453. crkva je isprva ostala postojati i kratkotrajno služila kao sjedište pravoslavne patrijaršije.
- Mehmed II. je kasnije na ovom mjestu dao izgraditi vlastiti kompleks džamije i zadužbine.
- Prvobitna Fatih džamija teško je uništena u zemljotresu iz 1766.
- Današnja glavna zgrada zato u velikoj mjeri potiče iz obnove 18. stoljeća.
- Sam Mehmed II. ovdje je sahranjen.
Crkva apostola prije Fatih džamije
Crkva svetih apostola spadala je među najznačajnije sakralne građevine Konstantinopolja. Njeni počeci sežu u vrijeme Konstantina Velikog; pod Justinijanom je u 6. stoljeću ponovo izgrađena. Već njen položaj na jednom od velikih brda grada činio ju je vidljivom nadaleko. Još važnija je, međutim, bila njena funkcija: nije bila samo crkva, nego dinastičko mjesto sjećanja Vizantijskog carstva.
Crkva je bila posvećena apostolima i imala je krstoliku osnovu s više kupola. U kasnijim stoljećima je iznova obnavljana i mijenjana. Njen tačan izgled danas se može rekonstruisati samo iz pisanih izvora, arheoloških naznaka i poređenja, jer je sama građevina potpuno nestala.
Upravo ovo nestajanje čini mjesto tako zanimljivim. Tamo gdje danas stoji Fatih džamija, nekada se nalazila jedna od najvažnijih hrišćanskih monumentalnih građevina grada.
Zašto su vizantijski carevi ovdje sahranjivani
Od Konstantina Velikog nadalje, brojni carevi i članovi dinastije bili su sahranjeni u, odnosno kod, Crkve apostola. Skupocjeni sarkofazi, djelomično od porfira, naglašavali su rang pokojnika. Crkva je time postala dinastički prostor sjećanja u kojem je vlast ostajala vidljiva kroz generacije.
Novi car nije samo preuzimao političko nasljeđe svojih prethodnika. Kretao se u gradu u kojem su njihovi grobovi, statue i crkve stalno podsjećali na kontinuitet carstva. Crkva apostola zato nije bila obično groblje, nego mjesto na kojem je vizantijska monarhija inscenirala vlastitu historiju.
To objašnjava i zašto je pljačka ovog mjesta bila mnogo više od običnog pljačkanja.
1204: Krstaši otvaraju carske grobove
Kada su krstaši Četvrtog krstaškog pohoda 1204. osvojili Konstantinopolj, pljačka nije pogodila samo palače i riznice. Opljačkane su i crkve, relikvije i grobovi. Crkva apostola je bila među posebno simboličkim metama, jer su tu stoljećima bili sahranjivani carevi.
Srednjovjekovni izvještaji opisuju kako su grobovi otvarani i pretraživani u potrazi za zlatom, nakitom i skupocjenim grobnim prilozima. Čak ni mrtvi, dakle, nisu bili zaštićeni od pljačke. Za savremenike je to bila teška profanacija, jer nije bila opljačkana samo imovina, nego je povrijeđen i mir preminulih vladara.
Nasilje iz 1204. tako nije bilo samo materijalno. Uništilo je dio kulturnog i dinastičkog sjećanja Konstantinopolja. Upravo kod Crkve apostola vidljivo je koliko je duboko pljačka zadirala u simbolički poredak grada.
Šta se dogodilo s crkvom nakon 1204.
Nakon vizantijske ponovne osvajanja 1261. Crkva apostola je ostala postojati, ali je carstvo bilo znatno slabije ekonomski i politički. Mnoge monumentalne građevine više se nisu mogle održavati na isti način kao u ranijim stoljećima.
Kada je Mehmed II. 1453. osvojio Konstantinopolj, crkva je još stajala. Novi sultan ju je isprva prepustio pravoslavnoj patrijaršiji. Ona je, međutim, relativno brzo ponovo premjestila svoje sjedište, jer se okolina mijenjala, a građevina je već bila u lošem stanju.
Na kraju je crkva srušena. Koliko je od Justinijanove građevine u tom trenutku još bilo sačuvano, danas se ne može potpuno rekonstruisati.
Mehmed II. i nova zadužbina
Mehmed je odabrao ovo historijski nabijeno mjesto za svoju vlastitu veliku zadužbinu. To nije bila neutralna odluka. Na mjestu koje je stoljećima bilo povezano s vizantijskim carevima, sada je nastao vjerski, socijalni i obrazovni centar osmanske prijestolnice.
Prvobitni kompleks izgrađen je 1460-ih i 1470-ih godina. Mehmed je time stvorio novu monumentalnu osovinu na starom carskom brdu. Nakon njegove smrti 1481. i on je sahranjen ovdje.
Time nastaje izuzetan historijski pomak: na istom mjestu na kojem su vizantijski carevi izgradili svoje dinastičko sjećanje, sada se nalazio grob sultana koji je okončao njihovo carstvo.
Fatih kulija kao obrazovni i socijalni centar
Zadužbini su pripadale medrese, biblioteka, javna kuhinja za siromašne, bolnica, prenoćište i druge ustanove. Posebno su se takozvane Sahn-ı Seman medrese razvile u važne centre visokog obrazovanja.
Ovdje su predavane islamske nauke, pravo, teologija i drugi predmeti. Zadužbina tako nije bila samo Mehmedov vjerski spomenik, nego dio njegovog projekta preuređenja Konstantinopolja u osmansku prijestolnicu.
Tome je pripadalo i snabdijevanje. Potrebiti i putnici mogli su dobiti hranu, bolesni medicinsku pomoć, a učenici i učenjaci mogli su raditi. To se teško može razumjeti ako se samo fotografiše današnja zgrada džamije.
Zemljotres iz 1766.
22. maja 1766. teški zemljotres pogodio je Istanbul. Fatih džamija je bila toliko oštećena da veliki dijelovi prvobitne glavne građevine nisu mogli biti spašeni. Pod sultanom Mustafom III. uslijedila je opsežna obnova.
Zato današnja džamija arhitektonski nije jednostavno Mehmedova građevina iz 1470. Dijelovi kompleksa i historijske anlage sežu dalje unazad, ali centralna zgrada džamije koju posjetioci danas vide u velikoj mjeri potiče iz faze obnove 18. stoljeća.
Upravo su takvi detalji odlučujući. Natpis „Fatih džamija, 15. stoljeće“ ne bi bio potpuno pogrešan, ali bi prešutio da je vidljiva arhitektura u znatnoj mjeri mlađa.
Mehmedov grob i dinastičko sjećanje
Mehmedov mauzolej nalazi se iza džamije. I ova grobna građevina promijenjena je zemljotresima i restauracijama. Današnje stanje stoga nije sačuvano netaknuto od 1481.
Upravo kod takvih mauzoleja moć odjednom postaje veoma ljudska. Sultan može osvojiti grad, organizovati carstvo i izgraditi ogromnu zadužbinu – na kraju od njega ostaje i grob i sjećanje koje kasnije generacije tumače.
To je jedan od razloga zašto me ova mjesta često više zaokupljaju od čistih palatinskih raskošnih prostorija.
Bratoubistvo: koliko je dugo ova praksa zaista trajala?
Osmansko nasljeđivanje prijestola prvobitno nije poznavalo čvrstu primogenituru. Više sinova jednog sultana moglo je polagati pravo. To je nakon smrti vladara stvaralo veliki rizik od građanskog rata. Već prije Mehmeda II. rivalski prinčevi su bili ubijani, ali je Mehmed u svoju zbirku zakona unio čuvenu odredbu prema kojoj sultan može dati ubiti braću u interesu državnog poretka.
U 16. stoljeću ova praksa se dešavala više puta. Posebno je poznat Mehmed III., koji je 1595. dao ubiti devetnaest braće. Nakon toga nije postojalo oštro zakonsko ukidanje na jedan jedini datum. Prije se dinastička praksa mijenjala postupno.
Ahmed I., koji je postao sultan 1603., ostavio je svog brata Mustafu na životu. Nakon Ahmedove smrti 1617. Mustafa je čak stupio na prijesto. Tokom 17. stoljeća sve se više učvršćivao princip senioriteta. Umjesto da se ubije svaki mogući rival, prinčevi su često držani u zatvorenom dijelu palače, Kafesu.
Time dinastičko nasilje nije nestalo preko noći, ali je sistematsko ubijanje potencijalnih nasljednika prijestola izgubilo svoj raniji značaj. Novo rješenje je spašavalo živote, ali je za izolovane prinčeve i dalje moglo biti psihički razorno.
Crkva apostola kao izgubljeni ključ Konstantinopolja
Zato što od Crkve apostola danas iznad zemlje ništa nije sačuvano, lako se potcjenjuje njen značaj. Pritom je, uz Aju Sofiju, bila jedna od najvažnijih sakralnih građevina Konstantinopolja. Njena veza s carskim grobovima činila je od nje mjesto na kojem su se vjera i dinastija neposredno susretali. Ko je tamo vidio preminulog cara, nije vidio samo mrtvaca, nego dio političkog kontinuiteta carstva.
Upravo zato je gubitak crkve više od običnog gubitka arhitekture. S njom je nestao spomenik koji je stoljećima organizovao sjećanje na vizantijske vladare. To što danas na istom mjestu stoji velika osmanska zadužbina, čini historijsko slojevanje posebno jasnim.
Zašto je Mehmed vjerovatno sasvim namjerno odabrao ovo mjesto
Mehmed II. je vrlo precizno razumio simboliku Konstantinopolja. Nije htio grad samo vojno posjedovati, nego ga iznova definisati kao svoju prijestolnicu. Tome je pripadalo i uključivanje starih carskih mjesta u novi poredak.
Izbor područja Crkve apostola za vlastitu veliku zadužbinu bio je zato izuzetno značajan. Novi kompleks je stajao na brdu koje je već stoljećima bilo povezano s carskim sjećanjem. Mehmed se upisao u ovu tradiciju, a da je nije jednostavno kopirao.
To što je kasnije i sam tamo sahranjen, dodatno je pojačalo ovaj efekat. Mjesto je ostalo dinastički prostor sjećanja – samo se dinastija promijenila.
Šta se dogodilo s carskim sarkofazima
Od nekadašnjih carskih grobova Crkve apostola na prvobitnom mjestu jedva da je nešto sačuvano. Neki monumentalni porfirni sarkofazi, tradicionalno povezivani s vizantijskim vladarima, danas se nalaze u području Arheoloških muzeja Istanbula. Njihova tačna pripadnost pojedinim carevima nije uvijek sigurna, ali materijal i dimenzije pokazuju koliko je i sama sahrana bila politički inscenirana.
Porfir je u Rimskom carstvu bio usko povezan s carskom moći. Tamnoljubičasti kamen dolazio je iz Egipta, bio je skupocjen i teško obradiv. Ko je ležao u takvom sarkofagu, nosio je svoju vladarsku simboliku, u izvjesnom smislu, sve do groba. To što su krstaši 1204. upravo ovo mjesto otvorili u potrazi za dragocjenostima, stoga je posebno teško pogodilo dinastičko sjećanje carstva.
Prelaz nakon 1453. odvijao se postupno
Mehmed II. je nakon osvajanja Crkvu apostola isprva prepustio pravoslavnom patrijarhu Genadiju Skolariosu. Ovaj detalj protivriječi jednostavnoj predstavi da su sve velike crkve odmah 1453. uništene ili pretvorene u džamije. Situacija se na različitim mjestima razvijala različito, a Crkva apostola je isprva ostala u hrišćanskoj upotrebi.
Patrijaršija je, ipak, prilično brzo napustila to mjesto. Stara građevina je bila u lošem stanju, a okolina se mijenjala. Tek kasnije je crkva srušena, kako bi mogla nastati Mehmedova zadužbina. Simbolički efekat lokacije jedva se može previdjeti: novi osmanski vladar postavio je vlastiti dinastički centar na mjesto jednog od najvažnijih mjesta sjećanja vizantijskih careva.
Sahn-ı Seman medrese bile su dio obrazovnog programa
Osam velikih medresa oko kompleksa spadalo je među najznačajnije ustanove visokog islamskog obrazovanja u ranom osmanskom Istanbulu. Tamo su, između ostalog, predavani pravo, teologija i druge nauke. Zajedno s pripremnim školama nastao je strukturiran obrazovni pejzaž.
Mehmed je time povezao osvajanje grada s institucionalnom izgradnjom. Prijestolnici nisu potrebne samo palače i zidine, nego pravnici, učitelji, upravni stručnjaci i vjerski učenjaci. Fatih kulija je stoga bila jedan gradivni blok u preobražaju Konstantinopolja u osmansku prijestolnicu.
Zemljotres iz 1766. promijenio je više od kupole
Zemljotres je teško pogodio Istanbul i oštetio brojne džamije, kuće i javne zgrade. Kod Fatih džamije šteta je bila toliko velika da obična popravka nije bila dovoljna. Pod Mustafom III. nastala je nova glavna građevina koja stilski jasno pripada 18. stoljeću.
Time je današnja džamija posebno zanimljiva: mjesto i zadužbina potiču od Mehmeda II., ali vidljiva glavna arhitektura ne u potpunosti. Ko dakle kaže „Mehmedova džamija“, historijski misli na zadužbinu i lokaciju; ko opisuje današnju kupolu, uglavnom govori o kasnijoj obnovi.
I Mehmedov mauzolej je promijenjen
Ni Mehmedov grob nije ostao netaknut. Zemljotresi i kasnije restauracije promijenili su građevinu. Današnji mauzolej stoga nije nepromijenjen objekat iz 1481. Ipak, lokacija posjeduje ogroman simbolički kontinuitet, jer se Mehmed i dalje poštuje i pamti na mjestu koje je sam stvorio kao dinastičku zadužbinu.
Upravo je kod grobnica ova razlika važna. Historijska osoba zaista može biti sahranjena tamo, dok je vidljiva zgrada iznad njenog groba znatno mlađa.
„Mehmed II. je 1453. odmah uništio Crkvu apostola i direktno na njoj izgradio svoju džamiju.“ Netačno. Crkva je ostala postojati nakon osvajanja i čak nakratko služila kao sjedište pravoslavne patrijaršije.
„Današnja Fatih džamija je Mehmedova originalna građevina.“ Netačno. Zemljotres iz 1766. u velikoj mjeri je uništio prvobitnu glavnu građevinu; današnja džamija u velikoj mjeri potiče iz naknadne obnove.
„Ahmedom I. je bratoubistvo zvanično potpuno ukinuto.“ Previše jednostavno. Pod Ahmedom se praksa značajno promijenila, ali je prelaz na seniorat i Kafes bio postupan.
Moja misao o ovom mjestu
Kod Fatih džamije mi je manje zanimljiva sama današnja zgrada, a više cjelokupna historija ovog mjesta. Davno prije nego što je Mehmed II. ovdje dao izgraditi vlastitu zadužbinu, na ovom mjestu je stajala Crkva apostola. Nije bila obična crkva, nego mjesto na kojem je Vizantijsko carstvo stoljećima sahranjivalo svoje vladare i time čuvalo vlastitu prošlost. Kada su krstaši 1204. čak provalili u ove grobove tražeći dragocjenosti, nije opljačkana samo imovina. Oskrnavljeno je centralno mjesto sjećanja carstva.
Kasnije je crkva nestala, i Mehmed je baš ovdje dao izgraditi svoj veliki vjerski i socijalni centar. I on je na kraju sahranjen na ovom mjestu. I time se priča ne završava, jer je zgrada koju je Mehmed poznavao u velikoj mjeri izgubljena u zemljotresu iz 1766. i morala je biti ponovo izgrađena.
Upravo ovakva mjesta meni pokazuju zašto se Istanbul nikada ne može objasniti jednom godinom gradnje. Stojite pred džamijom iz 18. stoljeća, na terenu zadužbine iz 15. stoljeća, a istovremeno na jednom od najvažnijih mjesta sahrane vizantijskog Konstantinopolja.
A kod mauzoleja mene uvijek prođu isti hladni trnci. Moć, titule i dinastička pravila u historijskim knjigama često zvuče apstraktno. Čim stanete pred grobove, oni ponovo postaju ljudi – a kod nekih, nažalost, ljudi kojima politika vlastite porodice nije dala ni priliku za normalan život.
– Amra
