Nasred trga Sultanahmet stoji mali osmerokutni paviljon koji između Aje Sofije, Plave džamije i antičkih spomenika Hipodroma djeluje gotovo previše fin da bi bio politički važan. Upravo to je Alman Çeşmesi, Njemačka česma. Podsjeća na posjetu njemačkog cara Vilhelma II. Osmanskom carstvu 1898. godine, a svečano je otvorena 1901.
Nasred trga Sultanahmet stoji mali osmerokutni paviljon koji između Aje Sofije, Plave džamije i antičkih spomenika Hipodroma djeluje gotovo previše fin da bi bio politički važan.
Građevina je bila mnogo više od prijateljskog putničkog suvenira. Krajem 19. stoljeća Njemačko i Osmansko carstvo su se politički i ekonomski snažno približili. Željeznički projekti, isporuke oružja, vojno savjetovanje i diplomatija povezivali su obje države. Česma je upravo na bivšem Hipodromu ovoj vezi dala vidljiv spomenik.
- Njemačka česma podsjeća na posjetu cara Vilhelma II. Istanbulu 1898. godine.
- Izrađena je u Njemačkoj, odnosno od njemačkih dijelova, i sastavljena u Istanbulu.
- Zvanično otvaranje održano je 1901.
- Arhitekt je bio Max Spitta; učestvovali su i drugi njemački arhitekti i umjetnici.
- Unutrašnjost kupole ukrašena je zlatnim mozaicima.
- Inicijali, odnosno monogrami Vilhelma II. i Abdulhamida II. upućuju na politički odnos dvojice vladara.
- Česma je nastala u fazi bliske njemačko-osmanske saradnje.
Zašto je Vilhelm II. uopšte došao u Istanbul
Njemačko carstvo je kao jedinstvena nacionalna država nastalo tek 1871. i krajem 19. stoljeća je sve snažnije tražilo globalni uticaj. Velika Britanija, Francuska i Rusija su već posjedovale ogromna kolonijalna carstva i dalekosežne ekonomske mreže. Njemačka je pokušavala izgraditi vlastite političke i ekonomske odnose.
Osmansko carstvo je istovremeno bilo pod jakim pritiskom. Rusija je prijetila njegovim teritorijama, Velika Britanija i Francuska su imale vlastite interese u Sredozemlju i na Bliskom istoku. Sultan Abdulhamid II. je zato pokušavao balansirati velike sile jednu protiv druge.
Njemačka je pritom neko vrijeme djelovala kao koristan partner, jer je u poređenju s Rusijom, Francuskom i Velikom Britanijom u početku postavljala manje direktnih teritorijalnih zahtjeva prema osmanskoj matičnoj teritoriji.
Abdulhamid II. i njemačko približavanje
Pod Abdulhamidom su njemački vojni savjetnici radili u Osmanskom carstvu. Njemačke kompanije su prodavale oružje, gradile infrastrukturu i učestvovale u željezničkim projektima. Sultan je, s druge strane, htio koristiti modernu tehnologiju i znanje bez potpune zavisnosti od tradicionalne velike sile.
Lične susrete između monarha ova diplomatija je smatrala posebno važnim. Vilhelm II. je prvi put posjetio Istanbul 1889., a ponovo 1898. Drugo putovanje je bilo mnogo veće i vodilo ga je dalje, u Palestinu i Siriju.
1898.: Putovanje na Orijent
Vilhelm i carica Auguste Viktorija bili su raskošno primljeni u Istanbulu. Posjeta je inscenirala prijateljstvo između dvije monarhije. Nakon toga car je putovao, između ostalog, u Jerusalem i Damask.
U Damasku je Vilhelm održao govor koji je postao poznat, u kojem se demonstrativno predstavio kao prijatelj muslimanskog svijeta i sultana. Takvi gestovi nisu bili samo učtivost. Njemačka je htjela steći politički uticaj i pozicionirati se kao partner Osmanskog carstva.
Kako je nastala česma
Kao sjećanje na posjetu planirana je Njemačka česma. Turski kulturni portal navodi njemačkog arhitektu M. Spittu, dakle Maxa Spittu, i otvaranje 1901. Pojedini dijelovi su uglavnom izrađeni u Njemačkoj i potom prevezeni u Istanbul, odnosno sastavljeni na licu mjesta.
Osmerokutna građevina djeluje više kao mali paviljon nego kao klasična osmanska ulična česma. Stubovi nose kupolu, ispod koje se nalaze slavine, odnosno bazeni.
Oblik povezuje neovizantijske odjeke s njemačkom historicističkom reprezentativnom arhitekturom. Baš na bivšem Hipodromu ovaj svjestan odnos prema vizantijskoj prošlosti dobro se uklapa u okolinu.
Zlatni mozaik, monogrami i politička simbolika
U unutrašnjosti kupole nalazi se pravi vizuelni vrhunac: mozaička polja na zlatnoj podlozi koja podsjećaju na vizantijsku crkvenu umjetnost. Na njima se naizmjenično pojavljuju simboli, odnosno monogrami njemačkog cara i osmanskog sultana.
Time politička poruka doslovno stoji iznad glava posjetilaca. Vilhelm i Abdulhamid su inscenirani kao ravnopravni vladarski partneri. Spomenik ne slavi nijednu bitku niti pobjedu, nego diplomatsku bliskost.
Upravo to ga čini tako zanimljivim. Česma, s koje ljudi uzimaju vodu, istovremeno postaje komad vanjske politike.
Bagdadska željeznica i ekonomski interesi
Njemačko-osmansko približavanje se često povezuje s Bagdadskom željeznicom. Njemačke banke i kompanije su dobile važne koncesije za željezničke linije koje su trebale povezati Anadoliju s Mesopotamijom. Ekonomski interesi, sirovine, transportni putevi i geopolitički uticaj su se tu isprepletali.
Ipak bi bilo pogrešno reći da je Vilhelm izgradio česmu samo „da bi dobio Bagdadsku željeznicu.“ Diplomatija rijetko funkcioniše kroz jednu jedinu trgovinu. Česma prije predstavlja širu fazu rastuće saradnje.
Ova bliskost se nastavila sve do Prvog svjetskog rata, u kojem su Osmansko carstvo i Njemačka naposljetku bili saveznici. To što je ovaj savez katastrofalno završio za oba carstva daje spomeniku prijateljstva, gledano unazad, dodatan historijski sloj.
Od spomenika prijateljstva do historijskog objekta
Nakon 1918. nestali su i Njemačko carstvo i Osmansko carstvo. Abdulhamid je već 1909. bio svrgnut, Vilhelm II. je 1918. otišao u izgnanstvo.
Česma je ostala stajati. Njena politička poruka je izgubila svoju neposrednu aktuelnost i postala historija. Danas posjetioci često fotografišu zlatnu kupolu ne znajući da stoje ispod spomenika konkretnom diplomatskom savezu.
Vilhelm II. i inscenacija ličnog prijateljstva
Monarhistička diplomatija 19. stoljeća uveliko je živjela od slika lične bliskosti. Zajedničke vožnje kočijom, ordeni, pokloni i svečani prijemi trebali su javno prikazati političke odnose. Vilhelm II. je bio posebno talentovan u teatralnom inscenisanju takvih putovanja. Rado se predstavljao kao moderan svjetski državnik i tražio direktan kontakt s drugim vladarima.
Abdulhamid II. je, s druge strane, strateški koristio ovu bliskost. Nije vjerovao tradicionalnim evropskim velikim silama koje su polagale pravo na osmanske teritorije ili podržavale separatističke pokrete. Njemačka mu se činila kao mogući partner u vojnoj reformi i infrastrukturi. Lična simpatija i državni interes ovdje se jedva mogu čisto razdvojiti.
Česma upravo ovu diplomatiju prevodi u arhitekturu. Ne stoji unutar palate, gdje bi je mogli vidjeti samo dostojanstvenici, nego na javnom trgu. Poruka je trebala biti vidljiva: njemački car i osmanski sultan se razumiju.
Zašto je baš Sultanahmet izabran kao lokacija
Bivši trg Hipodroma je u Osmanskom carstvu ostao značajan javni prostor. U neposrednoj blizini su ležali Aja Sofija, Sultanahmetova džamija, Topkapi i brojne državne institucije. Diplomatski poklon na ovom mjestu automatski je dobio maksimalnu simboličku vidljivost.
Istovremeno je neovizantijski dizajn mogao reagovati na kasnoantičku prošlost trga. Zlatni mozaici u maloj kupoli neizbježno podsjećaju na vizantijske sakralne prostore. Njemački spomenik je time citirao epohu koju su i Evropa i osmanski Istanbul mogli čitati kao dio zajedničke carske prošlosti.
Bagdadska željeznica izbliza
Željeznički projekti između Anadolije i Mesopotamije bili su ekonomski i strateški ogromno važni. Već je Anadolska željeznica povezivala Istanbul preko Anadolije s važnim gradovima. Bagdadska željeznica je kasnije trebala voditi dalje prema Mesopotamiji. Njemačke banke, posebno Deutsche Bank, imale su centralnu ulogu u finansiranju i koncesijama.
Za Osmansko carstvo željeznica je obećavala brže pomicanje trupa, ekonomsko osvajanje i jaču kontrolu udaljenih provincija. Za Njemačku je otvarala investicije i politički uticaj. Velika Britanija i Rusija su projekat pratile s odgovarajućom sumnjičavošću.
Česma nije „spomenik Bagdadske željeznice“, ali pripada tačno ovoj političkoj klimi. Iza zlatne kupole tako stoje željezničke šine, isporuke oružja i evropska ravnoteža moći koja se mijenjala.
Od saveza do svjetskog rata
Kada je 1914. počeo Prvi svjetski rat, Osmansko carstvo se pridružilo Centralnim silama oko Njemačke i Austro-Ugarske. Predistorija ovog saveza seže u decenije približavanja koje česma simbolizuje.
To ne znači da je posjeta iz 1898. morala nužno voditi u svjetski rat. Vanjska politika se mogla razviti drugačije. Ipak, kasniji savez pokazuje da je tadašnje prijateljstvo bilo više od dvorske dekoracije.
Nakon 1918. obje monarhije su bile historija. Vilhelm II. je živio u izgnanstvu u Holandiji, osmanski sultanat je nekoliko godina kasnije ukinut. Česma je, ipak, ostala stajati na istom mjestu i nadživjela političke sisteme koji su je stvorili.
Kako se spomenik može čitati danas
Danas Njemačka česma djeluje mirno i gotovo dekorativno. Turisti se odmaraju pored nje, prave se vjenčane fotografije, a mnogi ne znaju ništa o njemačkoj svjetskoj politici oko 1900. Baš zato je spomenik zanimljiv: politička propaganda može s vremenom postati toliko svakodnevna da niko više ne prepoznaje njenu prvobitnu poruku.
Ko pogleda ispod kupole, ne bi trebao samo fotografisati zlato. Naizmjenični vladarski simboli objašnjavaju zašto ova građevina uopšte postoji.
Arhitektura izbliza: zašto česma djeluje tako „vizantijski“
Osmerokutna osnova, kupola i prije svega zlatni mozaik svjesno stvaraju asocijacije na kasnoantičku i vizantijsku arhitekturu. To oko 1900. nije bio slučaj. Historicizam je značio da su arhitekti birali starije stilove i iznova ih kombinovali za moderne političke poruke. Neogotska gradska vijećnica, neoromanska željeznička stanica ili neovizantijska česma mogle su sve nastati u istoj deceniji.
Kod Njemačke česme vizantijska aluzija je bila posebno prikladna, jer je stajala na bivšem Hipodromu Konstantinopolja. Njemačka je time predstavila svoj poklon ne kao stran predmet bez veze s gradom, nego kao spomenik koji preuzima historijski oblikovni jezik ovog mjesta.
Istovremeno je građevina tehnički i materijalno proizvod industrijskog doba. Dijelovi su mogli biti izrađeni u Njemačkoj, prevezeni i sastavljeni u Istanbulu. Spomenik time povezuje antikizirajući izgled s modernom međunarodnom logistikom – baš kao što je i njemačko-osmanska politika sama povezivala tradicionalne monarhističke simbole sa željeznicom, telegrafijom i industrijom.
Natpis u unutrašnjosti
U česmi njemački natpis izričito podsjeća na posjetu Vilhelma II. u jesen 1898. Takvi tekstovi su važni, jer ne dozvoljavaju da političku namjeru tek kasnije unesu historičari. Spomenik sam objašnjava zašto je izgrađen: kao znak sjećanja na susret vladara.
Ko poveže natpis s monogramima u kupoli, dobija time malu diplomatsku priču od kamena i mozaika. Posjetilac ne mora čitati dugu izložbu; arhitektura, tekst i simbolika zajedno preuzimaju objašnjenje.
Zašto česma danas djeluje gotovo bezazlenije nego njena historija
Politički spomenici s vremenom gube svoju neposrednu oštrinu. Spomenik vladaru kojeg niko više lično nije doživio, jednom postaje dio kulise. Upravo to se dogodilo s Njemačkom česmom. Danas je više fotomotiv nego vanjskopolitička poruka.
To je, ipak, ne čini nepolitičnom. Naprotiv: baš zato što nam njena prvobitna propaganda danas jedva upada u oči, pokazuje koliko brzo politička simbolika može postati normalna. Ono što je 1901. bilo vrlo svjesna poruka između dva carstva, danas je lijepo zasjenjeno mjesto na Sultanahmetu.
„Vilhelm II. je poklonio česmu jednostavno iz zahvalnosti za lijep odmor.“ Previše bezazleno. Posjeta se odvijala u širem diplomatskom i ekonomskom kontekstu.
„Česma je osmansko djelo koje se samo zove Njemačka česma.“ Ne. Nacrt i suštinska izrada bili su njemački; postavljena je kao poklon u Istanbulu.
„Otvorena je 1898.“ Ne. Podsjeća na posjetu iz 1898., a svečano otvaranje se dogodilo 1901.
Moja misao o ovom mjestu
Njemačka česma je za mene savršen primjer toga kako se lako fotografiše pored historije. Vidite zlatni mozaik, pomislite „lijepo“ i nastavite dalje ka Plavoj džamiji.
A ipak ovaj mali paviljon priča o dva vladara, dva carstva i političkom prijateljstvu koje je nekoliko godina kasnije završilo u svjetskom ratu. Za tako malu građevinu, nosi zapanjujuće mnogo svjetske politike na svojih osam strana.
– Amra
