Kulija Atik Valide Sultan spada u mjesta na kojima se vrlo dobro razumije koliko je velika mogla biti društvena uloga osmanske zadužbine. U centru stoji džamija, ali oko nje je u 16. stoljeću nastao čitav kompleks obrazovanja, snabdijevanja, smještaja i socijalnih ustanova. Naručiteljica je bila Nurbanu sultana, žena Selima II. i majka Murata III. Kao Valide sultana, spadala je među najmoćnije žene carstva.
U centru stoji džamija, ali oko nje je u 16. stoljeću nastao čitav kompleks obrazovanja, snabdijevanja, smještaja i socijalnih ustanova. Naručiteljica je bila Nurbanu sultana, jedna od najmoćnijih žena carstva.
Kompleks su planirali Mimar Sinan i njegova radionica, izgrađen je u više faza. Njegova historija zato pokazuje odjednom više stvari: uticaj dinastičkih žena, način funkcionisanja kulije i način na koji je arhitektura činila socijalnu moć vidljivom.
- Kulija Atik Valide izgrađena je za Nurbanu sultanu.
- Nurbanu je bila žena Selima II. i majka Murata III.; kao Valide sultana imala je znatan politički uticaj.
- Mimar Sinan je vodio planiranje kompleksa.
- Zadužbina je obuhvatala džamiju, medresu, školu, javnu kuhinju za siromašne, bolnicu, karavansaraj, hamam i druge ustanove.
- Kompleks je strateški ležao u Üsküdaru, važnom mjestu dolaska putnika iz Anadolije.
- Nurbanu je njegovala bliske diplomatske kontakte s Venecijom.
- Mnoge zgrade su kasnije mijenjale namjenu, restaurirane su ili promijenjene.
Ko je bila Nurbanu sultana?
Nurbanu spada u centralne ženske ličnosti osmanskog 16. stoljeća. Njeno porijeklo je do danas predmet historijskih rasprava. Često se pretpostavlja mletačko, odnosno jadransko porijeklo; popularne priče joj ponekad daju sasvim jednoznačnu aristokratsku biografiju, iako je izvorna situacija komplikovanija.
Sigurno je da je postala partnerica Selima II. i 1546. rodila budućeg sultana Murata III. Kada je Selim 1566. postao sultan, porastao je i njen položaj. Nakon njegove smrti 1574. i stupanja na prijesto njenog sina, postala je Valide sultana.
Šta je značila titula Valide sultana?
Nurbanu sultana spada u žene na kojima se posebno dobro vidi koliko je neadekvatna slika harema kao zatvorenog „ženskog svijeta bez politike“. Kao majka Murata III. uzdigla se do Valide sultane. Time je stajala na čelu dinastičkog ženskog domaćinstva i raspolagala direktnim pristupom vladajućem sultanu, vlastitim bogatstvom, osobljem i dalekosežnom mrežom. Upravo u dvorskom sistemu u kojem je blizina vladaru imala politički značaj, to je bio moćan položaj.
Zadužbina Atik Valide u Üsküdaru učinila je ovaj položaj vidljivim. Velikoj kuliji nije trebao samo novac za gradnju, nego trajno osigurani prihodi za rad, osoblje, popravke i snabdijevanje. Nurbanu je time nastupila kao samostalna zadužbinarka. Kompleksu su pripadale ustanove za obrazovanje, brigu o siromašnima, putnicima i vjerski život. Zavisno od faze i upotrebe, kompleks je obuhvatao medrese, imaret, darüşşifu, hamam i druge zgrade. To je značilo da je njena zadužbina svakodnevno doticala živote mnogih ljudi – dugo nakon što su pojedine dvorske intrige bile zaboravljene.
Posebno je zanimljiva veza s Mimarom Sinanom. U svojoj kasnoj karijeri Sinan ovdje nije razvio pukо kopiranje ranijih džamija, nego veliki kompleks prilagođen terenu. Üsküdar je tada bio ključna kapija prema Anadoliji. Hodočasnici na putu za Meku, trgovci i putnici prolazili su ovim prostorom. Zadužbina na ovom mjestu bila je zato istovremeno vjerski, socijalno i strateški vidljiva.
Nurbanuino porijeklo je predmet različitih historijskih predanja. Često se opisuje kao Mlečanka, odnosno kao osoba iz područja pod mletačkom vlašću; starije genealogije su je djelomično pokušavale povezati s aristokratskom porodicom. Ovakve priče nisu sve podjednako dobro dokumentovane. Za njen značaj kao Valide sultane, njeno navodno spektakularno porijeklo ionako je manje odlučujuće od onoga što je dokazivo činila: koristila je resurse svog položaja da stvori jedan od najvećih kompleksa koje je u 16. stoljeću zadužbinarila žena.
Majka vladajućeg sultana stajala je vrlo visoko u dinastičkom domaćinstvu. Njena blizina vladaru, vlastito bogatstvo, osoblje, zadužbine i diplomatski kontakti mogli su joj pružiti znatan uticaj.
To ne znači da je svaka Valide sultana „tajno vladala carstvom“. Ali u dvorskom sistemu u kojem je lični pristup sultanu bio odlučujući, njegova majka je automatski bila važna politička ličnost.
Nurbanu je ovaj položaj vidljivo koristila. Njene zadužbine su bile vjerska djela, ali istovremeno javna demonstracija dinastičkog prisustva.
Zašto je kompleks nastao u Üsküdaru
Üsküdar je ležao na velikim saobraćajnim putevima prema Anadoliji i dalje na istok. Hodočasnici na putu za Meku, službenici, trgovci i putnici koristili su azijsku stranu kao polaznu, odnosno dolaznu tačku.
Velika zadužbina ovdje je zato mogla doprijeti do vrlo mnogo ljudi. Snabdijevala je ne samo stanovnike jedne četvrti, nego i putnike i potrebite koji su prolazili kroz grad.
Sinan i građevinske faze
Mimar Sinan je u to vrijeme već bio star, visoko poštovan dvorski arhitekta. Kompleks je nastao u više građevinskih faza 1570-ih i 1580-ih godina.
Džamija čini vjerski centar, ali je samo dio cjelokupnog plana. Sinan je morao organizovati različite funkcije na velikom, nepravilnom terenu. Obrazovnim zgradama, kuhinji, smještaju i medicinskim područjima trebala su vlastita dvorišta, pristupi i sistemi snabdijevanja.
Rezultat je bio manje jedan jedini spomenik, a više institucionalan gradivni blok grada.
Šta je sve pripadalo kuliji
Kuliji su pripadale džamija, medresa, osnovna škola, darülhadis, javna kuhinja za siromašne, bolnica, karavansaraj, hamam i drugi funkcionalni objekti. Time su se različite grupe korisnika kretale kroz isti zadužbinski kompleks.
Studenti su ovdje živjeli i učili. Potrebiti su dobijali hranu. Putnici su mogli naći smještaj. Bolesni su liječeni. Vjerski život, obrazovanje i socijalno snabdijevanje bili su prostorno međusobno povezani.
To je važna razlika prema modernoj predstavi o džamiji kao izolovanoj bogomolji. Velike osmanske zadužbine mogle su strukturisati čitave gradske četvrti.
Bolnica, javna kuhinja i karavansaraj
Posebno je zanimljiva darüşşifa, medicinska ustanova. Medicinsko snabdijevanje uopšte nije bilo neobično kod velikih zadužbina. Ljekari, apotekari, odnosno iscjelitelji, i drugo osoblje mogli su tamo raditi.
Javna kuhinja za siromašne, imaret, svakodnevno je pripremala hranu za različite grupe. Ovakve kuhinje bile su veliko logističko preduzeće: hrana je morala biti nabavljena, skladištena i kuvana; zadužbinsko bogatstvo je finansiralo rad.
Karavansaraj, odnosno gostinski smještaj, dopunjavao je ove funkcije. Ko je nakon dugog putovanja iz Anadolije stigao u Üsküdar, ovdje je pronašao ne samo bogomolju, nego čitav sistem snabdijevanja.
Nurbanu, Venecija i evropska diplomatija
Nurbanu je njegovala izuzetno bliske odnose s Mletačkom Republikom. Mletački izaslanici su izvještavali o njenom položaju i pokušavali koristiti njen uticaj na dvoru.
Ovi kontakti su jedan od razloga zašto se njeno moguće mletačko porijeklo tako intenzivno raspravljalo. Čak i ako pojedini detalji njene mladosti ostaju nesigurni, njena uloga u osmansko-mletačkoj diplomatiji je dobro dokumentovana.
Time se pokazuje da žene harema nisu živjele u potpuno zatvorenom svijetu bez vanjskih kontakata. Visokorangirane žene su mogle razmjenjivati pisma, poklone i političke poruke.
Arhitektura kao moć žene bez prijestola
Nurbanu sama nije mogla stupiti na osmanski prijesto. Ipak je mogla postati vidljiva kroz arhitekturu. Upravo to čini ženske zadužbine politički tako zanimljivim. Zgrada je ostajala stajati, čak i kada su se mijenjale dvorske stranke, sultan umro ili je Valide izgubila svoju direktnu moć.
Zadužbina je istovremeno bila vjerski legitimna. Žena je mogla prenijeti bogatstvo u vakuf, finansirati socijalne ustanove i time trajno činiti dobro djelo. Ova vjerska logika i politička vidljivost nisu se protivrječile, nego su se međusobno pojačavale.
Atik Valide zato nije rubna napomena ženske historije. Kompleks usred Üsküdara pokazuje da su žene dinastije mogle kontrolisati resurse u razmjeru koji je obilježavao čitava gradska područja.
Kako je vakuf finansijski funkcionisao
Veliki zadužbinski kompleks mogao je postojati samo ako su njegovi tekući troškovi bili trajno pokriveni. Upravo je za to vakufski sistem bio odlučujući. Zadužbinari su prenosili zemljišta, dućane, poljoprivredne prihode ili druge izvore prihoda na pravno vezanu zadužbinu. Iz ovih prihoda su plaćani učitelji, kuhari, ljekari, imami, osoblje za čišćenje i drugi zaposlenici; uz to su morali biti kupovani prehrambeni proizvodi i popravljane zgrade.
Time je kulija bila ekonomski mnogo kompleksnija od jednom finansiranog građevinskog projekta. Nurbanu nije samo trebala dovoljno novca da da izgraditi zidove. Njena zadužbina je trebala sistem koji je funkcionisao i decenijama kasnije. Ko danas fotografiše samo džamiju, vidi zato, u izvjesnom smislu, samo vidljivi vrh historijskog finansijskog i socijalnog modela.
Kulija je mogla postojati samo ako je trajno stizao novac. Zato su velikim zadužbinama često pripadali dućani, zemljišta, poljoprivredne površine, mlinovi, kupatila ili drugi izvori prihoda. Prihodi su finansirali plate, hranu, popravke i nastavu.
Ovaj sistem je od arhitekture napravio dugoročnu ustanovu. Sultan ili Valide nisu jednostavno jednom platili gradnju i nadali se da će se poslije neko brinuti. Zadužbina je dobijala pravno vezano bogatstvo i detaljna pravila za rad i osoblje.
Ovakve zadužbinske isprave su danas vrijedni izvori, jer pokazuju koliko je ljudi bilo zaposleno i koje su usluge nuđene. Iza lijepe kupole je, dakle, stajao upravni aparat s budžetima, lancima snabdijevanja i planovima osoblja.
Šta kasnije namjene pričaju o Istanbulu
Velike historijske zgrade rijetko ostaju zauvijek pri jednoj jedinoj funkciji. Dijelovi Atik Valide kompleksa su tokom vremena različito korišteni. Neka područja su služila državnim ili socijalnim ustanovama, druga su restaurirana i ponovo približena svojoj prvobitnoj funkciji.
To se može vidjeti kao gubitak „originalnosti“, ali istovremeno priča o prilagodljivosti grada. Zgrada koja treba preživjeti pet stotina godina, mora stalno iznova nalaziti nove korisnike. Upravo zato je zanimljivije učiniti vidljivim slojeve upotrebe, umjesto praviti se da je 1580. jednostavno konzervirana.
Nurbanu i takozvani sultanat žena
Nurbanu se često ubraja u takozvani „sultanat žena“, fazu od 16. do 17. stoljeća u kojoj je nekoliko žena dinastije postalo izuzetno vidljivo u politici, diplomatiji i zadužbinarstvu. Pojam je koristan, ali može i zavesti. Ove žene nisu činile zvaničnu protivvladu i nisu automatski vladale umjesto sultana.
Njihova moć je nastajala iz same dvorske strukture: blizine sultanu, kontrole nad domaćinstvima, pristupa informacijama, dinastičkog majčinstva i ogromnog zadužbinskog bogatstva. Nurbanu je za to posebno dobar primjer. Kao majka Murata III. mogla je povezati direktan pristup vladaru s međunarodnim kontaktima.
Ko posjeti Atik Valide, ne vidi zato samo vjersku arhitekturu. Vidi materijalni trag ženske moći u političkom sistemu u kojem žene formalno nisu mogle stupiti na prijesto.
Socijalna dimenzija iza lijepih fasada
Kod osmanskih zadužbina uvijek se isplati pitanje: ko je konkretno imao koristi od toga? Učenik je dobijao smještaj i nastavu. Putnik je možda dobijao hranu i mjesto za spavanje. Bolesnik je mogao biti liječen. Zaposleni su zarađivali za život kao kuhari, učitelji, upravitelji, zanatlije ili osoblje za čišćenje.
To znači da je zadužbina poput Atik Valide svakodnevno doticala stotine individualnih životnih priča. Arhitektura ovdje nije bila apstraktna dobrotvornost. Morala je kupovati hranu, obezbjeđivati vodu, grijati prostorije i plaćati osoblje.
Upravo zato ovakve komplekse smatram mnogo zanimljivijim od čistih prestižnih zgrada. Naravno da su pokazivali moć i bogatstvo. Ali su istovremeno dio ovog bogatstva pretvarali u trajnu socijalnu infrastrukturu.
„Nurbanu je sigurno bila mletačka plemkinja po imenu Cecilia Venier-Baffo.“ Ova identifikacija se često ponavlja, ali u istraživanjima nije potpuno neosporna. Njeno porijeklo se ne bi trebalo prikazivati sa većom sigurnošću nego što izvori dozvoljavaju.
„Valide sultana je bila samo porodična titula bez političkog značaja.“ Netačno. Stvarna moć je varirala, ali su nekoliko Valide sultana posjedovale znatan politički i ekonomski uticaj.
„Kulija je bila samo džamija s nekoliko sporednih zgrada.“ Netačno. Bila je sveobuhvatan socijalni, obrazovni i snabdjevački kompleks.
Šta je danas sačuvano
Mnogi dijelovi kompleksa i dalje postoje, ali su tokom stoljeća različito korišteni. Neke zgrade su povremeno služile državnim ustanovama, vojsci ili socijalnim ustanovama. Restauracije su promijenile površine i funkcije.
Upravo zato kompleks ne bi trebalo posmatrati samo s jedne jedine vidikovačke tačke. Historijski značaj se otkriva tek kada se različita dvorišta i tipovi zgrada razumiju kao povezana zadužbina.
Moja misao o ovom mjestu
Ovakve kulije mijenjaju moj pogled na džamije. Ko vidi samo molitvenu zgradu, brzo pomisli: lijepo, veliko, historijsko. Ali onda se pročita da su pored nje živjeli studenti, liječeni bolesni, spavali putnici i potrebiti dobijali hranu.
I opet iza svega toga stoji žena. Nurbanu nije bila negdje nevidljiva u palači. Njena zadužbina stoljećima ima mjesto u Üsküdaru. To smatram znatno zanimljivijim od bilo koje preuveličane haremske legende.
– Amra
