Kada se govori o velikim osmanskim džamijama, u centar gotovo automatski dospijevaju imena muških sultana: Sulejman, Selim, Ahmed ili Mehmed. Mihrimah sultan džamija u Üsküdaru podsjeća da su i žene dinastije bile značajne zadužbinarke i svojim građevinskim projektima trajno mijenjale sliku grada. Mihrimah sultana bila je kći Sulejmana I. i Hurem sultane. Raspolagala je znatnim bogatstvom, političkom bliskošću vladarskoj kući i mogućnošću da osnuje vlastite zadužbine.
Mihrimah sultan džamija u Üsküdaru podsjeća da su i žene dinastije bile značajne zadužbinarke i svojim građevinskim projektima trajno mijenjale sliku grada.
Njena džamija kod trajektnog pristaništa Üsküdara spada u najpoznatije od ovih projekata. Nastala je sredinom 16. stoljeća i pripisuje se Mimaru Sinanu. Položaj direktno na Bosforu nikako nije bio sporedan. Ko je iz Evrope prelazio u Üsküdar, susretao je kompleks praktično neposredno nakon dolaska. Time je zadužbina istovremeno bila bogomolja, društveno središte i arhitektonska posjetnica jedne od najmoćnijih žena svog vremena.
- Mihrimah sultana bila je kći Sulejmana I. i Hurem sultane.
- Spadala je među najbogatije i najuticajnije žene osmanske dinastije.
- Üsküdarska džamija nastala je u 16. stoljeću i pripisuje se Mimaru Sinanu.
- Lokacija direktno kod trajektnog pristaništa učinila je kompleks posebno vidljivim.
- Zadužbini nisu pripadali samo molitveni prostori, nego i obrazovne i snabdjevačke ustanove.
- Mihrimah je, uz to, dala izgraditi drugu veliku džamiju u Edirnekapıju.
- Popularna priča da je Sinan iz neuzvraćene ljubavi prema Mihrimah obje džamije postavio tako da se na njen rođendan sunce i mjesec istovremeno pojave iznad njih, romantična je, ali historijski nije potvrđena.
Ko je bila Mihrimah sultana?
Mihrimah je rođena 1522. kao kći Sulejmana Veličanstvenog i Hurem sultane. Njeno ime se obično tumači kao „sunce i mjesec“, što je kasnije podsticalo čitav niz romantičnih legendi. Kao jedina sultanova kći koja je doživjela odraslo doba, imala je istaknut dinastički položaj.
Odrasla je u vremenu kada su se žene dvora sve vidljivije pojavljivale kao zadužbinarke, političke posrednice i upravljačice velikih bogatstava. Njena majka Hurem je već snažno obilježila ovaj razvoj. Mihrimah je kasnije sama raspolagala znatnim prihodima i time mogla finansirati vlastite građevinske projekte.
Zašto su žene dinastije osnivale velike zadužbine
Mihrimah sultana nije bila jednostavno „kći Sulejmana i Hurem“, iako je upravo ova porodična veza, naravno, određivala njene mogućnosti. Kao osmanska princeza raspolagala je znatnim bogatstvom, vlastitim domaćinstvom i mogućnošću da finansira velike vjerske i socijalne zadužbine. Njene građevine pokazuju da žene dinastije nisu sliku grada oblikovale samo posredno preko muškaraca. Mogle su same nastupati kao zadužbinarke, osiguravati prihode, plaćati osoblje i trajno održavati socijalne ustanove.
Zadužbina u Üsküdaru bila je posebno vidljiva jer je ležala direktno na azijskom ulazu u grad. Putnici, hodočasnici i trgovci koji su iz anadolskog prostora dolazili u Istanbul, susretali su kompleks praktično na prelazu između kopnenog i vodenog puta. Kuliji su, pored džamije, pripadale i druge ustanove koje su organizovale snabdijevanje, obrazovanje i vjersku svakodnevicu. Time projekat nije bio samo lijepa građevina na vodi, nego infrastruktura.
Mihrimahina politička uloga se u popularnim pričama rado ili preuveličava ili svodi na romantične priče. Bila je bliska svom ocu, vodila prepisku, posjedovala ekonomske resurse i bila dio dinastičkih mreža. Istovremeno nema razloga svaku Sulejmanovu vanjskopolitičku odluku tajno pripisivati njoj. Zanimljivije je ono što se konkretno može dokazati: žena dinastije je u 16. stoljeću mogla vlastitom zadužbinom stvoriti trajno mjesto u panorami i socijalnoj strukturi Istanbula.
Ko danas posmatra džamiju, ne bi trebao samo pitati da li je Sinan ovdje gradio posebno elegantno. Važnije pitanje glasi možda: ko je uopšte imao moć da naruči takvu građevinu? Kod Mihrimah odgovor je jednoznačan: osmanska princeza čiji je prostor djelovanja unutar dinastičkog poretka bio veći nego što mnoge pojednostavljene predstave o ženama u haremu sugerišu.
Osmanski vakuf bio je više od pobožnog poklona. Zadužbina je mogla finansirati džamije, škole, česme, javne kuhinje za siromašne, karavansaraje, bolnice ili druge socijalne ustanove. Istovremeno je zadužbinarki osiguravala trajno sjećanje i vjersku zaslugu.
Za žene dinastije ovakvi projekti su bili posebno važni, jer nisu vodile vojne pohode niti obavljale javne funkcije u klasičnom smislu. Arhitektura je tako postala oblik vidljivog političkog i društvenog prisustva.
Mihrimah je dala izgraditi svoje zadužbine na izuzetno istaknutim mjestima. To nije bila slučajnost. Ko je imao novac, ime i moć, mogao se doslovno upisati u panoramu prijestolnice.
Zašto baš Üsküdar?
Üsküdar je za putnike iz Anadolije bio važno mjesto dolaska u Istanbul. Karavane, trgovci, hodočasnici i službenici dolazili su s azijske strane u grad. Ko je htio dalje u Evropu, morao je preći Bosfor.
Područje kod trajektnog pristaništa bilo je zato stalno puno ljudi. Džamija na ovom mjestu doprla je ne samo do stanovnika četvrti, nego do putnika iz velikih dijelova carstva. Kompleks je time imao gotovo kapijsku funkciju.
Položaj na vodi objašnjava i neobičnu percepciju zgrade. Zavisno od tačke gledišta, džamija djeluje kompaktno i gotovo stisnuto između Bosfora, ulica i kasnijih građevina. Historijski je, međutim, bila namjerno dio velikog javnog saobraćajnog čvora.
Mimar Sinan i gradnja
Mimar Sinan je kao dvorski arhitekta stajao na čelu osmanske građevinske uprave i projektovao zadužbine za brojne članove dinastije. Mihrimah džamija u Üsküdaru pripada njegovoj ranoj do srednjoj stvaralačkoj fazi.
Građevina djeluje drugačije od njegovih kasnijih velikih eksperimenata s centralnim prostorom. Kupola je organizovana polukupolama i noseći sistemima, dok vanjsko tijelo građevine jače reaguje na težak položaj na obali. Dva vitka minareta obilježavaju zadužbinu već iz velike udaljenosti.
Posebno je zanimljivo što ime kompleksa nosi žena. U gradu u kojem su mnogi veliki spomenici nazvani po sultanima i velikim vezirima, ovdje sasvim prirodno stoji Mihrimah sultana iznad mjesta.
Džamija, medresa i socijalne ustanove
Kuliji su, pored džamije, pripadale medresa, osnovna škola, javna kuhinja za siromašne i drugi funkcionalni objekti. Ova kombinacija bila je tipična za velike zadužbine.
Ljudi, dakle, nisu dolazili samo na molitvu. Učili su, jeli, radili i nalazili snabdijevanje. Time je kompleks bio uklopljen u svakodnevicu Üsküdara.
Dio prvobitnih građevina je kasnije promijenjen ili izgubljen. Ulice, trajektni saobraćaj i moderna izgradnja sve više su se gurali uz kompleks. Ko danas fotografiše samo džamiju, više ne vidi potpuni urbanistički efekat 16. stoljeća.
Mihrimah i Rustem-paša
Mihrimah se 1539. udala za Rustem-pašu, koji je kasnije postao veliki vezir. Brak je bio dinastički i politički izuzetno značajan. Rustem i Mihrimah su, zajedno s Hurem, pripadali centru moći na Sulejmanovom dvoru.
Rustem-paša je i sam prisutan kroz čuvenu džamiju u Istanbulu. Time imena jednog bračnog para stoje na više važnih tačaka gradske arhitekture istovremeno.
Mihrimah je ostala politički uticajna i nakon smrti svoje majke i svog muža. Finansijski je podržavala svog oca i njegovala bliske odnose sa svojim bratom Selimom II., koji je 1566. postao sultan.
Druga Mihrimah džamija u Edirnekapıju
Mihrimahina druga velika džamija stoji na jednoj od najviših tačaka historijskog poluostrva u Edirnekapıju. Djeluje znatno drugačije od kompleksa u Üsküdaru: viša, svjetlija i jače usmjerena na jedan veliki centralni prostor.
To što je zadužbinarka mogla finansirati čak dvije velike džamije na strateški vidljivim tačkama grada, pokazuje njen izuzetan položaj. Obje građevine se zato često posmatraju zajedno.
Mihrimahina politička uloga nakon Huremine smrti
Kada je Hurem sultana umrla 1558., Mihrimah je ostala jedna od najvažnijih žena u Sulejmanovoj neposrednoj okolini. Bila je odrasla, ekonomski nezavisna i politički iskusna. Pisma i diplomatski kontakti pokazuju da je imala značaj i izvan porodice. Finansijski je podržavala svog oca, nastupala kao zadužbinarka i ostala, i nakon smrti svog muža Rustem-paše, žena s vlastitom mrežom.
Nakon Sulejmanove smrti 1566. i stupanja na prijesto njenog brata Selima II., njen položaj je ostao snažan. To je važna tačka, jer žene na osmanskom dvoru nisu automatski politički nestajale smrću muža. Dinastičko porijeklo moglo je biti čak važnije od braka. Mihrimah je bila sestra vladajućeg sultana i kći jednog od najpoznatijih vladara carstva.
Njeni građevinski projekti se stoga mogu čitati i kao dugoročna porodična politika. Džamije, škole i druge zadužbine su javno čuvale njeno ime, bez obzira koji je sultan trenutno vladao.
Šta se od prvobitne kulije danas još prepoznaje
Okolina Üsküdara se izuzetno promijenila. Moderne ulice, trajektni objekti, saobraćaj i gusta stambena izgradnja otežavaju rekonstrukciju prvobitnog efekta kompleksa. Pojedine zgrade zadužbine su sačuvane, druge su promijenjene ili izgubljene.
Upravo zato se isplati na licu mjesta ne gledati samo džamiju. Medresa, grobna područja i drugi sačuvani dijelovi objašnjavaju da je zadužbina prvobitno bila funkcionalna cjelina. Ko samo uslika fotografiju s Bosfora, vidi najvidljiviji vrh znatno većeg sistema.
I veza s lukom se i danas može pratiti. Hiljade ljudi svakodnevno silaze s trajekata i prolaze pored džamije. Time lokacija i dalje ispunjava upravo ono što ju je u 16. stoljeću činilo privlačnom: leži na jednom od najvažnijih prelaza između grada i vode.
Mihrimahino ime između sunca i mjeseca
Poetsko značenje njenog imena snažno je zaokupljalo maštu kasnijih generacija. „Mihr“ se može povezati sa suncem, „mah“ s mjesecom. Iz toga je nastala savršena osnova za priče o zalascima sunca, izlascima mjeseca i Sinanovoj navodnoj tajnoj ljubavi.
Historijski bi, međutim, prvo trebalo vidjeti očigledno: već je samo ime jedne osmanske princeze moglo preživjeti stoljeća jer je bilo vezano za arhitekturu. I danas svako kaže „Mihrimah Sultan Camii“. To je stvarno sjećanje – sasvim bez romantične dodatne priče.
Jedna žena, dvije džamije i vidljivo naslijeđe
Mihrimahine dvije velike istanbulske džamije vrlo lijepo pokazuju kako arhitektura može stabilizovati sjećanje. Politički savezi nestaju, dvorske stranke se mijenjaju, a čak i moćne porodice u nekom trenutku gube svoj položaj. Dobro finansiran zadužbinski kompleks, međutim, ostaje stoljećima dio svakodnevice grada.
To je možda najvažnija tačka kod Mihrimah: ne moramo je činiti zanimljivom kroz navodnu ljubavnu priču sa Sinanom. Njena stvarna biografija je sasvim dovoljna. Bila je kći Sulejmana i Hurem, sestra sultana, žena velikog vezira, sama bogata zadužbinarka i žena čije ime do danas stoji na dvije istaknute džamije.
Ko stoji pred üsküdarskom džamijom, ne vidi zato samo „djelo Sinana“, nego i javno pozicioniranje žene unutar dinastičkog svijeta u kojem je ženska moć funkcionisala drugačije od muške, ali nikako nije bila nevidljiva.
„Mimar Sinan je bio tajno zaljubljen u Mihrimah.“ Za to ne postoji pouzdan historijski izvor. Priča je moderna romantična pripovijest.
„Sinan je obje njene džamije postavio tako da na Mihrimahin rođendan kod jedne zalazi sunce, a kod druge izlazi mjesec.“ Ova priča se često priča, ali se ne može dokazati kao historijska građevinska namjera. To što sunce i mjesec s određenih tačaka gledišta mogu spektakularno stajati u odnosu prema obje zgrade, od toga još ne pravi Sinanov ljubavni kod.
„Žene u Osmanskom carstvu nisu smjele zadužbinariti velike džamije.“ Netačno. Mihrimah, Hurem, Nurbanu, Kosem i mnoge druge žene dinastije osnovale su značajne zadužbine.
Moja misao o ovom mjestu
Kod ove džamije mi se posebno sviđa što njeno ime sasvim prirodno stavlja jednu ženu u veliku arhitektonsku historiju Istanbula. Mihrimah nije bila jednostavno „kći od“ ili „žena od“. Naravno da su ovi odnosi bili odlučujući za njen položaj, ali je sama raspolagala novcem, mrežama i uticajem i ostavila vlastite građevine.
A upravo Üsküdar tome savršeno odgovara. Hiljade ljudi svaki dan stiže trajektom, prolazi pored džamije i time vidi – bez obzira da li to znaju ili ne – zadužbinu žene koja je prije gotovo pet stotina godina stavila svoje ime na ovaj dio Bosfora.
– Amra
