Usred Şişlija stoji prilično uska, višespratna kuća koja bi se lako mogla previdjeti pored velikih spomenika Istanbula. Upravo u tome leži njena snaga. Atatürkov muzej nije palača i nije državna reprezentativna zgrada. Bila je to stambena kuća u kojoj je Mustafa Kemal nakon Prvog svjetskog rata privremeno živio i vodio političke razgovore, prije nego što je 1919. krenuo prema Anadoliji.
Usred Şişlija stoji prilično uska, višespratna kuća koja bi se lako mogla previdjeti pored velikih spomenika Istanbula. Upravo u tome leži njena snaga.
Danas muzej pokazuje lične predmete, fotografije, dokumente i uspomene. Mjesto tako ne priča cijelu Atatürkovu biografiju, nego vrlo konkretnu prelaznu fazu: Osmansko carstvo je izgubilo rat, Istanbul je bio pod savezničkom kontrolom, odnosno okupacijom, a bivši osmanski oficir počeo je planirati svoje sljedeće korake.
- Mustafa Kemal je nakon Prvog svjetskog rata privremeno živio u kući u Şişliju.
- Tamo je susretao političke i vojne saborce i raspravljao o položaju poraženog Osmanskog carstva.
- 16. maja 1919. napustio je Istanbul brodom Bandırma; 19. maja stigao je u Samsun.
- Ovo putovanje se u turskom sjećanju smatra početkom nacionalnog otpora pod njegovim vodstvom.
- Kuća je kasnije postala muzej i pokazuje lične predmete, dokumente i fotografije.
- Muzej nije originalan, nepromijenjen zamrznut stambeni prostor; izložba i zgrada su decenijama restaurirane i muzejski oblikovane.
Kako je Mustafa Kemal došao u Şişli
Nakon primirja u Mudrosu u oktobru 1918., Mustafa Kemal se vratio u Istanbul. Osmansko carstvo je izgubilo Prvi svjetski rat, a njegova politička budućnost bila je potpuno neizvjesna.
Sa svojom majkom Zübeyde Hanım i svojom sestrom Makbule privremeno se uselio u kuću u Şişliju. Ova gradska četvrt je tada ležala znatno izvan starog osmanskog centra i razvijala se u moderno stambeno područje.
Kuća je postala mjesto susreta za razgovore s oficirima i političkim kontaktima. Imena poput Ali Fuata Cebesoya, Raufa Orbaya, İsmeta İnönüa i Kâzıma Karabekira pripadaju okruženju kasnijeg nacionalnog pokreta, čak i ako se svaki poznati susret nije odvijao baš u ovoj dnevnoj sobi.
Istanbul nakon Prvog svjetskog rata
Situacija je bila dramatična. Savezničke ratne lađe stajale su na Bosforu. Od novembra 1918. počela je faktička savezničke okupacija Istanbula, koja je u martu 1920. postala još formalnija i sveobuhvatnija. Istovremeno su pobjedničke sile planirale teritorijalno preuređenje Osmanskog carstva.
Za osmanske oficire postavljalo se osnovno pitanje: prihvatiti uslove i pokušati djelovati unutar preostalih struktura, ili organizovati otpor u Anadoliji?
Mustafa Kemalova kasnija uloga u tom trenutku nikako nije bila neizbježna. Mnogi akteri su razvijali različite strategije, a ishod je bio otvoren.
Šta se planiralo u ovoj kući
Zgrada u Şişliju je zanimljiva jer pokazuje Mustafu Kemala ne kao već poštovanog osnivača države, nego u fazi u kojoj je njegova politička budućnost bila potpuno otvorena. Nakon kraja Prvog svjetskog rata vratio se u Istanbul. Osmansko carstvo je potpisalo primirje u Mudrosu, savezničke trupe su kontrolisale ključne tačke, a budućnost Anadolije se međunarodno pregovarala. U ovoj situaciji Mustafa Kemal je u Istanbulu sretao oficire, političare i povjerenike i razvijao predstave o tome kako reagovati na okupaciju i prijeteću teritorijalnu podjelu.
Kuća zato nije bila tajno štabno mjesto u kojem se već planirao gotov rat za nezavisnost na mapi. Mjeseci u Istanbulu bili su, prije, faza traganja, umrežavanja i odmjeravanja. Mustafa Kemal je i dalje stajao unutar osmanske vojne hijerarhije i istovremeno je morao razmišljati koje mogućnosti djelovanja još postoje. Tek je njegov odlazak u Samsun u maju 1919. i sljedeći kongresi u Amasyi, Erzurumu i Sivasu pretvorili ova razmišljanja u organizovan nacionalni pokret.
Upravo ova prelazna faza čini muzej vrijednim. Kasnije historija često djeluje neizbježno: Atatürk putuje u Samsun, organizuje otpor, dobija rat, osniva republiku. Za ljude iz 1918. i početka 1919. ništa od toga nije bilo sigurno. Istanbul je bio okupiran, carstvo vojno poraženo, različite političke grupe su slijedile različite strategije. Kuća u Şişliju podsjeća da i veliki historijski razvoji isprva nastaju iz razgovora, neizvjesnosti i odluka.
Izloženi lični predmeti, fotografije i dokumenti zato se ne bi trebali posmatrati samo kao relikvije nacionalnog heroja. Zanimljivije je povezati ih s konkretnom životnom fazom. Ovdje je stanovao oficir čije je ime bilo poznato, ali koji još nije bio predsjednik republike koja tada uopšte još nije postojala.
U kući u Şişliju vođeni su razgovori o političkoj i vojnoj situaciji. Kasnije je u nacionalnom sjećanju rado nastala slika tajnog štaba u kojem je već cijela Turska Republika bila planirana do posljednjeg detalja.
Nije bilo tako jednostavno. Mustafa Kemal je isprva pokušao i unutar osmanskog političkog poretka steći uticaj. Tek se postupno razvila strategija da se Anadolija učini centrom organizovanog otpora.
Upravo zato je kuća zanimljiva. Ne pokazuje gotovu revoluciju, nego fazu traganja i planiranja.
Od Şişlija do Samsuna
Odlazak u Samsun 16. maja 1919. kasnije je postao osnivački trenutak nacionalnog sjećanja. Mustafa Kemal je napustio Istanbul brodom Bandırma i stigao u Samsun 19. maja. U republikanskoj historijskoj priči ovaj datum označava početak organizovane turske borbe za nezavisnost. Zato 19. maj do danas nosi ogroman simbolički značaj.
Historijski je, međutim, upravo veza s mjesecima u Şişliju važna. Mustafa Kemal nije krenuo kao već svemoćan revolucionarni vođa. Dobio je zvaničan vojni zadatak, ali je sve više koristio ovaj prostor djelovanja za politički projekat koji se udaljavao od interesa istanbulske vlade. Put od Şişlija do Samsuna zato nije bio jednostavna promjena mjesta, nego prelaz od opreznog planiranja do otvorenog političkog djelovanja.
Mustafa Kemal je 1919. dobio zadatak inspektora 9. armije. Zvanično je trebao osigurati red u Anadoliji i, između ostalog, kontrolisati sukobe i pitanja razoružanja. Iskoristio je, međutim, dalekosežne ovlasti svog položaja da izgradi kontakte između grupa otpora.
16. maja 1919. napustio je Istanbul brodom Bandırma. Tri dana kasnije, 19. maja, stigao je u Samsun. Ovaj datum se danas smatra simboličkim početkom turske nacionalne borbe za oslobođenje pod njegovim vodstvom.
Odatle su slijedili Amasya, Erzurum, Sivas i naposljetku Ankara. Unutar nekoliko mjeseci od osmanskog generalnog inspektora nastao je najvažniji politički vođa pokreta koji se sve više oduzimao kontroli vlade u Istanbulu.
Kako je stambena kuća postala muzej
Nakon osnivanja republike, kuća je dobila historijski značaj. Grad Istanbul ju je otkupio i 1940-ih tamo otvorio muzej.
Kasnije restauracije i preuređenja prilagodile su izložbu modernim muzejskim standardima. To znači: posjetioci vide historijsku zgradu s autentičnom vezom prema Atatürku, ali ne stan koji je od 1919. ostao netaknuto zapečaćen.
Šta se danas vidi u muzeju
Izloženi su fotografije, odjeća, lični predmeti, dokumenti, slike i uspomene iz različitih faza Atatürkovog života. Neke prostorije jače rekonstruišu stambenu situaciju, druge funkcionišu kao biografska izložba.
Za mene su uvijek posebno zanimljivi mali predmeti. Spomenik pokazuje kako država želi nekoga pamtiti. Rukopis, komad odjeće ili korišten predmet čovjeka približava.
Zašto mala lična mjesta često objašnjavaju više od spomenika
Atatürka susrećete u Turskoj posvuda: na spomenicima, novčanicama, slikama u školama i uredima. Time gotovo može postati apstraktna simbolička figura.
Stambena kuća to malo razbija. Ovdje je neko morao spavati, jesti, voditi razgovore i donositi odluke, a da nije znao kako će se historija završiti.
Upravo zato se ovakav muzej isplati i posjetiocima koji ne poznaju detaljnu tursku političku historiju.
Bandırma između historije i nacionalnog sjećanja
Putovanje u Samsun kasnije je postalo jedna od centralnih osnivačkih slika republike. Time je čak i brod Bandırma dobio gotovo mitski status. Danas u Samsunu postoji rekonstrukcija kao muzej. Originalan brod je u 1920-ima rasklopljen.
Ova činjenica mnoge iznenađuje, jer nacionalno sjećanje rado djeluje kao da su svi poznati originalni predmeti namjerno sačuvani. Zapravo se simbolički značaj nekih stvari prepoznao tek kasnije. Današnja rekonstrukcija zato ispunjava funkciju sjećanja i politike, ali nije historijski originalan brod iz 1919.
Za kuću u Şişliju vrijedi nešto slično, iako manje radikalno: mjesto je stvarno, muzejska inscenacija je nastala kasnije. Sjećanje uvijek radi s odabirom.
Zübeyde Hanım i privatni život u kući
Mustafa Kemal tamo nije živio sam kao politički strateg. Njegova majka Zübeyde Hanım i njegova sestra Makbule pripadale su domaćinstvu. Time je zgrada bila istovremeno porodični stan i političko mjesto susreta.
Ova dvostruka uloga čini je ljudskijom. Dok se vani pregovaralo o budućnosti carstva, unutra su postojale svakodnevne brige, porodični odnosi i neizvjesnost. Zübeyde Hanım je već doživjela mnoge lične gubitke i sada je gledala kako se njen sin ponovo priprema za rizičnu vojno-političku misiju.
Ovakvi aspekti lako nestaju kada se historija sastoji samo od muškaraca u uniformi. Stambena kuća podsjeća da su politički akteri uvijek imali i porodice koje su nosile posljedice njihovih odluka zajedno s njima.
Zašto je 19. maj postao tako važan
19. maj se danas u Turskoj obilježava kao Atatürk'ü Anma, Gençlik ve Spor Bayramı – Dan sjećanja na Atatürka, mladosti i sporta. Datum povezuje Atatürkov dolazak u Samsun s mladošću i sportom. Sam Atatürk je kasnije naveo 19. maj 1919. simbolički kao početak svog javnog života u nacionalnoj borbi.
Historijski otpor okupaciji, naravno, nije počeo tek tog jednog jutra, a Mustafa Kemal nije bio jedini akter. Lokalne odbrambene grupe su već postojale. Ali njegova sposobnost da politički objedini različite snage, učinila je putovanje odlučujućom prekretnicom.
Atatürk između osmanskog oficira i republikanskog osnivača države
Muzej je posebno zanimljiv jer pokazuje Mustafu Kemala prije uloge u kojoj ga prikazuje većina spomenika. 1918. nije bio predsjednik i nije bio gotova nacionalna ikona. Bio je uspješan osmanski general u poraženom carstvu.
Njegovo obrazovanje, vojna karijera i političke mreže bili su potpuno proizvod kasnoosmanske države. Republika, dakle, nije nastala kroz nekoga ko je stajao izvan ovog sistema, nego kroz aktere koji su u njemu obučeni i kasnije se okrenuli protiv dijelova njegovog postojećeg poretka.
Ova prelazna faza pomaže izbjeći jednostavne priče u kojima se „Osmansko carstvo“ i „republika“ pojavljuju kao dva potpuno odvojena svijeta. Mnogi ljudi, ustanove i problemi prešli su iz jedne epohe u sljedeću.
Muzej o prelaznom vremenu, ne o gotovom rezultatu
Kuća ima najjače djelovanje kada se čovjek prisili da nakratko izostavi znanje o 1923. Ko je 1919. tamo sjedio, nije znao da će četiri godine kasnije biti osnovana republika. Nije bilo garancije da će nacionalni pokret vojno uspjeti.
Ova neizvjesnost čini historijske odluke razumljivijima. Ljudi uvijek djeluju s ograničenim informacijama. Tek u retrospektivi događaji djeluju kao logičan lanac. Muzej zato može pomoći da se vrijeme između kraja rata i Samsuna shvati kao otvoren trenutak.
Upravo je u nacionalnim osnivačkim pričama to važno, jer inače kasniji uspjesi djeluju kao da su od samog početka bili neizbježni.
„U ovoj kući je u potpunosti isplanirana cijela Republika Turska.“ Ne. Bila je važno mjesto susreta i stanovanja u odlučujućoj prelaznoj fazi, ali se nacionalni pokret razvio tek u narednim mjesecima i godinama.
„Atatürk je 1919. tajno putovao u Samsun protiv volje osmanske vlade.“ Previše jednostavno. Isprva je putovao sa zvaničnim inspekcijskim zadatkom i dalekosežnim ovlastima. Tek se nakon toga njegov odnos s vladom otvoreno raskinuo.
„Muzej je njegov stan tačno u stanju iz 1919.“ Ne. Zgrada je historijska, ali je današnja prezentacija rezultat kasnijeg muzejskog oblikovanja i restauracije.
Moja misao o ovom mjestu
Male muzeje poput ovog često smatram zanimljivijim od ogromnih zgrada, jer se historija odjednom smanji na veličinu stana. Ne stojite pred dvadeset metara visokim spomenikom, nego u kući, i mislite: ovdje je neko sjedio s drugim ljudima i još nije znao šta će biti od svih ovih planova.
Naknadno historija uvijek izgleda tako čisto. 1919. → Samsun → rat za oslobođenje → republika. Za ljude tada, međutim, između toga nije bilo strelice. Bila je neizvjesnost. Upravo to bi trebalo imati na umu u ovakvim prostorijama.
– Amra
