Iza Süleymaniye džamije leži tih vrt s nekoliko grobova. Tamo stoji mauzolej sultana Sulejmana I., vladara pod kojim je Osmansko carstvo u 16. stoljeću doživjelo jednu od svojih najvećih političkih, vojnih i kulturnih faza. U Evropi je nazivan „Sulejman Veličanstveni“, u osmanskoj tradiciji prije svega Kanuni, zakonodavac.
Iza Süleymaniye džamije leži tih vrt s nekoliko grobova. Tamo stoji mauzolej sultana Sulejmana I. – vladara pod kojim je Osmansko carstvo doživjelo jednu od svojih najvećih faza.
Ko stoji pred njegovim grobom, ipak, ne susreće samo poznatog sultana. Mauzolej priča i o dinastičkom sjećanju, religijskoj arhitekturi i pitanju kako je vladar nastavljen biti inscenisan i nakon smrti. Posebno je zanimljivo i to što Sulejman nije umro u Istanbulu. Umro je 1566. tokom opsade Sigetvara u današnjoj Mađarskoj. Njegova smrt je isprva držana u tajnosti, dok je vojska dovršavala pohod.
- Sulejman I. je vladao od 1520. do 1566.
- Pod njim je Osmansko carstvo dostiglo veliko teritorijalno prostiranje i kulturni značaj.
- Umro je 1566. tokom pohoda protiv Sigetvara.
- Njegova smrt je isprva držana u tajnosti pred velikim dijelovima vojske.
- Njegovo tijelo je preneseno u Istanbul i sahranjeno kod Süleymaniye.
- Dijelovi njegovih unutrašnjih organa su vjerovatno sahranjeni na mjestu smrti; oko toga su kasnije nastale brojne legende.
- Njegov mauzolej je oblikovan od strane okruženja Mimara Sinana, odnosno pod njegovim vodstvom.
- U blizini stoji vlastiti mauzolej Hurem sultan.
Zašto je Sulejman postao tako moćan
Sulejman je 1520. stupio na prijesto i od svog oca Selima I. naslijedio carstvo koje je nedugo prije toga integrisalo Siriju, Egipat i svete gradove Meku i Medinu u svoje područje vladavine. Time su mu na raspolaganju stajali ogromni resursi i strateški prošireno polazno stanje.
Pod Sulejmanom su uslijedili veliki pohodi u Srednju Evropu, Sredozemlje i protiv Safavida na istoku. Beograd je pao 1521., Rodos 1522., a 1526. su Osmanlije porazile mađarsku vojsku kod Moháča. 1529. je osmanska vojska dosegla Beč, ali nije mogla osvojiti grad.
I na moru je carstvo postalo jače. Admirali poput Barbarosa Hajrudin-paše su osmansku flotu učinili dominantnom silom u istočnom, a povremeno i centralnom Sredozemlju.
Zašto se naziva Kanuni
Zapadni nadimak „Veličanstveni“ naglašava sjaj i moć. U Osmanskom carstvu je Kanuni, zakonodavac, bio važniji. Sulejman nije jednostavno stvorio potpuno nov pravni sistem, nego je dao urediti, ujednačiti i uskladiti s islamskim pravnim poretkom postojeće svjetovne pravne norme.
Takozvani Kanun je regulisao oblasti poput poreza, zemlje, uprave i krivičnog prava, ukoliko ove nisu bile isključivo određene šerijatom. Sulejmanova vladavina je zato kasnije idealizovana kao posebno uredna i zakonski orijentisana.
Naravno da ni njegovo carstvo nije bilo moderna pravna država. Kazne su bile oštre, socijalne hijerarhije samorazumljive, a moć sultana ogromna. Nadimak se mora razumjeti u kontekstu 16. stoljeća.
1566.: smrt pred Sigetvarom
S preko sedamdeset godina je Sulejman 1566. još jednom lično krenuo na pohod u Mađarsku. Cilj je, između ostalog, bila tvrđava Sigetvar, koju je branio Nikola Šubić Zrinski.
Opsada je trajala nekoliko sedmica. Sulejman je bio zdravstveno oslabljen i uglavnom se zadržavao u logoru. U noći od 6. na 7. septembar 1566. je umro, vjerovatno od prirodnih uzroka povezanih s njegovom poodmaklom dobi i bolestima.
Ubrzo nakon toga je tvrđava pala nakon posljednjeg proboja svojih branitelja.
Zašto je njegova smrt isprva ostala tajna
Smrt sultana usred pohoda mogla je destabilizovati vojsku. Vojnici su mogli postati nemirni, mogle su početi borbe za moć oko nasljedstva, a neprijatelj bi mogao propagandno iskoristiti vijest.
Veliki vezir Sokolović Mehmed-paša je zato isprva držao Sulejmanovu smrt u tajnosti. Izvještaji pričaju da je tijelo konzervirano i da se svakodnevica u vladarskom šatoru nastavila koliko god je moguće, sve dok nasljedstvo Selima II. nije bilo osigurano.
Pojedini dramatični detalji se razlikuju ovisno o izvoru. To da je vijest kontrolisana iz političkih razloga, ipak, smatra se dobro dokumentovanim.
Šta se dogodilo s tijelom
Sulejmanovo tijelo je moralo biti preneseno na dugu udaljenost do Istanbula. Da bi se usporilo raspadanje, vjerovatno su izvađeni unutrašnji organi. Oni su navodno sahranjeni u blizini Sigetvara, dok je tijelo stiglo u Istanbul.
Kasnije je na pretpostavljenom mjestu nastalo osmansko spomen-obilježje, odnosno türbe. Nakon povlačenja Osmanlija iz Mađarske je nestalo. Moderni arheolozi već godinama traže, odnosno istražuju, tačnu lokaciju i identifikovali su strukture koje se povezuju s kompleksom.
Sulejman kao otac porodice i politički donosilac odluka
Raskošno javno sjećanje na Sulejmana stoji u snažnom kontrastu s tragedijama njegove porodice. Njegov sin Mustafa nije bio jedino dijete čiji je život bio oblikovan politikom nasljedstva. Huremini sinovi Selim i Bajazit su nakon Mustafine smrti sami zapali u otvorenu borbu za moć. Bajazit je naposljetku pobjegao u safavidsku Perziju i 1561. je zajedno s nekoliko svoje djece izručen i ubijen.
Sulejman je time doživio da pitanje nasljedstva razdire njegovu vlastitu porodicu. Iz državne perspektive je jasan nasljednik trebao spriječiti građanski rat. Iz porodične perspektive je ista logika značila da otac odobrava ili naređuje smrt sinova.
To njegovu vladavinu čini teškom za ocjenjivanje jednostavnim pojmovima. Sultan je mogao istovremeno biti značajan zakonodavac, pokrovitelj umjetnosti, religijski zadužbinar i odgovoran za politička pogubljenja unutar vlastite porodice. Historija postaje siromašnija ako pričamo samo jednu od ovih strana.
Zašto su mauzoleji bili politički
Vladarski grob nikada nije samo privatan. Lokacija kod velike džamije je osiguravala da vjernici i posjetioci redovno prolaze pored groba. Molitve za preminulog sultana su povezivale religijsko sjećanje s dinastičkim pamćenjem.
Sama Süleymaniye je dominirala gradskom siluetom. Mauzolej iza nje je jasno pokazivao ko je stvorio ovu zadužbinu. Čak i nakon smrti je vladar ostao prostorno povezan sa svojim spomenikom.
I arhitektura türbeta prenosi rang. Visokokvalitetne pločice, kaligrafija i pažljivo proporcionisana kupola je razlikuju od običnih grobnica. Ipak prostor ostaje svjesno religijski: sultan se ne štuje kao bog, nego kao preminuli musliman za kojeg se može moliti.
Pitanje Sigetvara i nestalog grobnog kompleksa
Pretpostavljeno sahranjivanje unutrašnjih organa u Mađarskoj je kasnije vodilo izgradnji vlastitog osmanskog spomen-obilježja. Nakon kraja osmanske vladavine u regiji je ovaj kompleks nestao iz pejzaža. Arheološka istraživanja u 21. stoljeću su kod Turbeka identifikovala strukture koje su vjerovatno povezane sa Sulejmanovim spomen-obilježjem.
To je fascinantno, jer vladar time posjeduje na neki način dva mjesta sjećanja: zvaničan dinastičan grob u Istanbulu i drugo mjesto svoje smrti u Srednjoj Evropi. Oba pričaju razne priče. Istanbul prikazuje sultana u centru njegovog carstva; Sigetvar podsjeća na starog vladara koji je umro na svom posljednjem pohodu.
Šta türbe arhitektonski otkriva izvana
Mauzolejska građevina posjeduje poligonalan tlocrt i kružnu vanjsku arkadnu strukturu. Time djeluje gotovo kao mali samostalan paviljon u grobljanskom vrtu. Dekorativna obrada je bogata, ali u poređenju sa samom džamijom koncentrisanija.
Unutra pločice i pismo vode pogled naviše. Posjetioci bi trebali posebno obratiti pažnju na razne grobne oznake. Ne pripada svaka vidljiva sanduka istom vremenu; prostor je generacijama korišten kao dinastičko mjesto sahrane.
Kako se ovakvo mjesto posjećuje s poštovanjem
Türbeta su historijski spomenici, ali za mnoge ljude istovremeno i religijska mjesta. Neki posjetioci izgovaraju molitve ili recituju kuranske stihove. Fotografisanje zato ne bi trebalo biti važnije od obzira prema onima koji zaista dolaze radi sjećanja i molitve.
Baš kod istaknutih vladara mjesto privlači vrlo razne ljude: turiste, one zainteresovane za historiju i vjernike. Ova višestruka funkcija nije problem, sve dok se razumije da mauzolej nije samo muzejska kulisa.
Sulejmanova smrt i nasljedstvo Selima II.
To što je Sulejmanova smrt u vojnom logoru držana u tajnosti, imalo je vrlo konkretan dinastički razlog. Njegov preživjeli sin Selim nije bio neposredno u logoru. Veliki vezir je morao spriječiti da vojska postane nemirna ili da se formiraju druge grupe moći, prije nego što je novi sultan mogao preuzeti kontrolu. U carstvu bez moderne masovne komunikacije nekoliko dana informativne prednosti moglo je biti odlučujuće.
Selim II. je naposljetku stupio na prijesto bez velikog rata između braće. To što je to uspjelo, bilo je, ipak, rezultat ranijeg nasilja: Mustafa i Bajazit su već bili mrtvi. Naizgled „mirno“ nasljedstvo iz 1566. bilo je zato moguće samo zato što je konkurencija prethodno bila uklonjena.
Ova veza između lične porodične historije i državne stabilnosti čini Sulejmanov mauzolej za mene historijski posebno teškim. Čovjek koji je postao poznat po redu i zakonu, vladao je unutar sistema koji je baš kod nasljedstva red često uspostavljao porodičnim nasiljem.
„Sulejmanovo srce definitivno leži u zlatnoj kutiji ispod određene tačke u Mađarskoj.“ To ne znamo tako sigurno. To da su unutrašnji organi sahranjeni na licu mjesta, vjerovatno je; spektakularni detalji su kasnije uljepšani.
Mauzolej u Istanbulu
Sulejman je sahranjen kod svoje velike zadužbine, Süleymaniye. Mauzolej stoji u ograđenom grobljanskom području iza džamije. Njegov osmerokutni oblik, kupola i dekorativna oprema preuzimaju osmansku grobnu arhitekturu, ali su za sultana ovog ranga posebno raskošno oblikovani.
Iznikske pločice, kaligrafija i obojena dekoracija stvaraju prostor koji je istovremeno grobnica i dinastički spomenik. Iznad stvarnog groba stoji – kao što je uobičajeno u osmanskim türbetima – simboličan sarkofag, odnosno sanduka. Tijelo leži ispod, u tlu.
Ko je uz to tamo sahranjen
U mauzoleju pored Sulejmana leže i drugi članovi dinastije, uključujući kasnije sultane i pripadnike kuće. Time je türbe izvan svog prvobitnog zadužbinara postao dinastičko mjesto sahrane.
Hurem sultan posjeduje nekoliko metara dalje vlastiti mauzolej. To što njen türbe stoji odvojeno, naglašava njen izuzetan položaj. Umrla je već 1558., osam godina prije Sulejmana.
Dinastički grobovi i moja nelagoda
Mauzoleji kod mene uvijek istovremeno izazivaju dva osjećaja. S jedne strane imam veliko poštovanje prema mjestu i ljudima koji tamo mole ili se sjećaju njegove historije. S druge strane mi kod nekih dinastičkih grobova prođe hladan trnac niz leđa, posebno kada tamo leže djeca ili vrlo mladi prinčevi.
U osmanskoj vladarskoj kući je nasljedstvo stoljećima bilo egzistencijalno pitanje. Pod Mehmedom II. je ubijanje rivalskih braće u interesu državnog poretka pravno legitimisano. U 16. stoljeću je više puta dolazilo do pogubljenja prinčeva; mogli su biti pogođeni ne samo braća novog sultana, nego i sinovi čiji je politički položaj postao opasan. Sam Sulejman je dao pogubiti svog sina Mustafu 1553., nakon što ga je posumnjičio za izdaju, odnosno za opasan položaj moći.
Ovakve odluke se mogu politički objasniti, ali time ne postaju manje okrutne. Dinastički sistem koji je htio spriječiti građanski rat, uvijek iznova je proizvodio porodično nasilje. Praksa se snažnije promijenila tek od ranog 17. stoljeća, kada je Ahmed I. ostavio svog brata Mustafu u životu, a nakon toga se proširili seniorat i kafes sistem.
Moja misao o ovom mjestu
Sulejman je kontrolisao carstvo koje se protezalo preko tri kontinenta. Vodio je ratove, donosio zakone, dao izgraditi neke od najljepših zgrada Istanbula i bio je od evropskih vladara strahovan i posmatran.
A na kraju leži u vrtu iza svoje džamije.
Možda me baš zato mauzoleji dotiču. Svode i najveću moć na istu posljednju istinu kao i kod svakog drugog čovjeka. Titule, vojske i palate ostaju vani. U grobu ostaje samo čovjek i ono čega ga se drugi sjećaju.
– Amra
