Beylerbeyi leži direktno na azijskoj obali Bosfora i često se opisuje kao manja, mirnija alternativa Dolmabahçe. To vrijedi za veličinu, ali potcjenjuje njenu funkciju. Današnja palača izgrađena je između 1863. i 1865. pod sultanom Abdulazizom i trebala je prije svega služiti kao ljetna rezidencija i reprezentativna gostinska kuća. Ovdje su primani evropski carevi, carice i knezovi, dok je palača istovremeno čuvala osmansku podjelu na državne, porodične i privatne prostore.
Oglas: Ako rezervišete putem naših linkova, možemo dobiti proviziju – bez dodatnih troškova za vas.
Beylerbeyi leži direktno na azijskoj obali Bosfora i često se opisuje kao manja, mirnija alternativa Dolmabahçe. To vrijedi za veličinu, ali potcjenjuje njenu funkciju.
Kasnije je Beylerbeyi dobila sasvim drugačiji značaj. Sultan Abdulhamid II., zbačen 1909. nakon 33 godine vladavine, ovdje je proveo svojih posljednjih šest godina života i umro u palači 1918. Time Beylerbeyi povezuje raskošnu diplomatiju 19. stoljeća s krajem jednog od najspornijih osmanskih vladarskih života.
- Današnja Beylerbeyi palača nastala je 1863–1865. pod sultanom Abdulazizom.
- Stariji drveni dvorac iz vremena Mahmuda II. prije toga je izgorio.
- Beylerbeyi je prije svega služila kao ljetna palača i smještaj za visokorangirane strane goste.
- Među čuvenim posjetiocima bili su carica Eugenija od Francuske, car Franjo Josip i car Wilhelm II.
- Palača posjeduje selamluk i harem prostore, kao i više vrtnih i primorskih paviljona.
- Abdulhamid II. je nakon svoje smjene ovdje proveo posljednjih šest godina svog života i umro 1918. u palači.
- Današnji kompleks upravlja Milli Saraylar i sadrži mnogo originalne, odnosno historijski sačuvane opreme.
- Kompleksom danas upravlja Milli Saraylar i sadrži puno izvornog odnosno historijski prenesenog namještaja.
Šta je ovdje stajalo prije današnje Beylerbeyi palače
Bosforska obala Beylerbeyija korištena je za carske vrtove i rezidencije već davno prije Abdulaziza. Pod sultanom Mahmudom II. tamo je nastao veći drveni dvorac. Ovakve drvene bosforske rezidencije bile su tipične u 18. i ranom 19. stoljeću, ali izložene požaru.
Stariji dvorac je izgorio. Abdulaziz se zato odlučio za novu, znatno masivniju građevinu. Između 1863. i 1865. nastao je današnji kompleks. To objašnjava i zašto je Beylerbeyi stilski usko srodna s Dolmabahçe i drugim građevinama iste epohe.
Zašto je Abdulaziz dao izgraditi novu ljetnu palaču
Dolmabahçe je bila velika zvanična dvorska palača na evropskoj strani. Beylerbeyi je imala drugačiji zadatak. Trebala je sultanu služiti kao ljetna rezidencija i istovremeno ponuditi reprezentativan smještaj za strane goste.
U 19. stoljeću lična diplomatija između monarha bila je ogromno važna. Državne posjete bile su politički događaji, a smještaj gosta morao je pokazati rang Osmanskog carstva. Palača direktno na Bosforu nudila je za to spektakularnu pozornicu.
Beylerbeyi je zato manje „mala Dolmabahçe“ nego zgrada s ciljanom funkcijom. Njene prostorije su reprezentativne, ali kompaktnije. Položaj na vodi i vrtovi igraju jaču ulogu.
Arhitekti Balyan i stil
Gradnja se pripisuje Sarkisu Balyanu i Agopu Balyanu, članovima one jermensko-osmanske arhitektonske porodice koja je bitno obilježila 19. stoljeće na Bosforu. Kao kod Dolmabahçe, evropski stilski pravci se povezuju s osmanskom dvorskom organizacijom.
Neobarokni i neoklasicistički elementi se pojavljuju pored orijentalno protumačenih dekoracija. Iznutra su kombinovani evropski namještaj, francuski satovi, boemski kristal i osmanski tepisi. To nije bio znak da je dvor odjednom postao „evropski umjesto osmanski“. Upravo ova mješavina bila je osmanski jezik reprezentacije 19. stoljeća.
Selamluk, harem i organizacija dvora
Glavna zgrada obuhvata Mabeyn/selamluk područje za zvanične zadatke i harem za dinastičku porodicu. Ova podjela podsjeća na druge osmanske palače, ali je ovdje ugrađena u snažnije simetričnu, evropski uticanu arhitekturu.
Posebno je poznata velika dvorana s vodenim bazenom. Voda u osmanskoj palatinskoj gradnji nije imala samo dekorativno značenje. Hladila je prostorije, stvarala zvuk i strukturisala atmosferu. U ljetnoj palači na Bosforu ovaj element je posebno dobro odgovarao.
Palata Beylerbeyi je na azijskoj strani i lako se posjećuje s kartom s audio vodičem. Evo opcije.
Carica Eugenija i drugi državni gosti
Boravak francuske carice Eugenije 1869. posebno je poznat, jer savršeno odgovara funkciji Beylerbeyija kao diplomatske pozornice. Strani vladari i visokorangirani gosti nisu trebali biti samo udobno smješteni na Bosforu. Palača je trebala pokazati da osmanski dvor vlada jezikom međunarodne reprezentacije. Namještaj, dekoracija, prijemne prostorije i položaj na vodi bili su dio ove poruke.
Ovakve posjete nisu bile privatni odmor. Bile su politički događaji u kojima su se pažljivo posmatrali ceremonijal, rang i vidljivost. Palača poput Beylerbeyija bila je zato svojevrstan spoljnopolitički instrument od kamena, mermera i tkanine. Čak je i pogled na Bosfor pripadao inscenaciji: gosti su trebali doživjeti Istanbul kao carsku prijestolnicu, ne kao rubno područje Evrope.
1869. francuska carica Eugenija, žena Napoleona III., posjetila je Istanbul na putu ka otvaranju Sueckog kanala. Bila je smještena u Beylerbeyi palači. Njena posjeta spada u najpoznatije epizode historije palače.
I car Franjo Josip Austro-Ugarske, crnogorski knez Nikola i kasnije car Wilhelm II. bili su među visokorangiranim gostima. Ovakvi boravci su palaču učinili mjestom međunarodne diplomatije.
Oko Eugenije se plele brojne anegdote, među njima priče o napetostima s osmanskim dvorskim bontonom. Neke se do danas rado prepričavaju kao sigurne činjenice, iako njihovi detalji nisu uvijek jednoznačno dokazani.
Čuveni primorski paviljoni
Direktno na vodi stoje mali paviljoni, takozvani Deniz Köşkleri. Oni neposredno povezuju arhitekturu palače i Bosfor. S vode je, naime, palača bila barem jednako važna kao s ulice. Državni gosti su mogli stizati čamcima, a sultan se često kretao Bosforom.
Vrtovi se terasasto penju uz padinu. Tamo se nalaze dalji paviljoni i veliko bazensko područje. Time Beylerbeyi, uprkos svojoj relativno kompaktnoj glavnoj fasadi, posjeduje veći pejzažni kompleks nego što bi se isprva pretpostavilo s vode.
Abdulhamid II. nakon svoje smjene
Posljednje godine Abdulhamida daju palači sasvim drugačije značenje od njene prvobitne uloge ljetne rezidencije i gostinske kuće. Nakon svoje smjene 1909. bivši sultan je isprva odveden u Solun. Kada je politička situacija na Balkanu postala nesigurnija, vratio se 1912. u Istanbul i bio smješten u Beylerbeyi palači. Tamo je živio pod nadzorom do svoje smrti 1918. Time je od reprezentativne palače, u kojoj su primani strani vladari, nastalo prebivalište zbačenog monarha.
Ova situacija nije bila ni obični zatvor ni slobodan privatan život. Abdulhamid je raspolagao slugama, članovima porodice i primjerenim domaćinstvom, ali više nije mogao politički djelovati kao vladajući sultan. Njegove posljednje godine pale su u vrijeme kada je carstvo, kojim je vladao više od tri decenije, bilo potreseno balkanskim ratovima i Prvim svjetskim ratom. Iz palače je doživio kako se teritorije gube i kako se politički poredak, koji je njega samog stvorio, sve više raspada.
Upravo zato se isplati Beylerbeyi ne posmatrati samo kao „malu Dolmabahçe na azijskoj strani“. Arhitektura je, doduše, obilježena istim dvorskim svijetom 19. stoljeća, ali je njena biografija drugačija. Ovdje su smještani državni gosti, ovdje je Eugenija od Francuske provela dio svog boravka u Istanbulu, i ovdje se naposljetku okončao život jednog od najspornijih sultana kasne osmanske historije. Ove različite upotrebe leže preklopljene u istoj zgradi i objašnjavaju zašto prostorije koje danas djeluju mirno i dekorativno mogu biti politički toliko nabijene.
1909. sultan Abdulhamid II. je zbačen nakon političkih događaja Drugog ustavnog perioda. Isprva je odveden u Solun. Kada su balkanski ratovi ugrozili grad, vraćen je 1912. u Istanbul.
Nije mu, međutim, bilo dopušteno vratiti se u svoje ranije područje moći Yıldız. Umjesto toga živio je u Beylerbeyi palači pod nadzorom. Tamo je proveo posljednjih šest godina svog života i umro 1918.
To znatno mijenja atmosferu palače kada se poznaje historija. Isto mjesto na kojem su svečano primani međunarodni monarsi postalo je posljednje prebivalište bivšeg sultana koji je decenijama kontrolisao svoje carstvo iz Yıldıza, a sada je sam jedva imao političku slobodu.
Šta je danas još original
Milli Saraylar čuva palaču kao muzejsku palaču s historijskom opremom. Namještaj, tepisi, satovi i dekoracije zato znatno snažnije prenose sliku 19. stoljeća nego u zgradama koje su nakon požara ili uništenja potpuno iznova opremljene.
Ipak se ni ovdje „original“ ne smije miješati s „nikada dotaknuto od 1865.“. Restauracije, konzervatorske mjere, popravke bosforske obale i promjene tehničkih sistema bile su neophodne. Posebno su zgrade direktno na vodi izložene vlazi, soli i zemljotresnim opterećenjima.
Ljetna palača bez evropske ljetne bajke
Pojam „ljetna palača“ zvuči kao odmor. Za sultana, međutim, sezonsko preseljenje nije značilo da vlada i dvorske obaveze odjednom prave pauzu. Uprava, poslužitelji, sigurnosni aparat i komunikacija morali su se seliti zajedno s njim. Palači poput Beylerbeyija je zato, uprkos svom opuštenijem položaju na vodi, trebala potpuna infrastruktura.
Bosfor je ljeti zaista nudio klimatske prednosti. Vjetar i voda su činili vrućinu podnošljivijom nego u gusto izgrađenim područjima. Istovremeno su čamci mogli brzo povezati dvor s drugim rezidencijama. Kretanje vodom bilo je često ugodnije i reprezentativnije od puta lošim ulicama.
Time se objašnjava zašto je u 19. stoljeću na Bosforu nastao cijeli lanac palača, paviljona i jalija. Vodeni put nije bio kulisa, nego saobraćajna osovina dvora.
Eugenija, Abdulaziz i pozornica međunarodne diplomatije
Posjeta francuske carice Eugenije 1869. odigrala se u vremenu kada se Osmansko carstvo borilo za priznanje kao evropska velika sila. Krimski rat je bio samo nekoliko godina unazad, tanzimatske reforme trebale su modernizovati državu, a Suecki kanal je otvarao nove globalne saobraćajne puteve.
Eugenijin boravak je zato bio više od društvenog glamura. Svaki prijem, svaka kočija i svaka prostorija palače bili su dio diplomatske inscenacije. Osmanski domaćini su htjeli pokazati da Istanbul nije ni zaostao ni izolovan. Evropski gosti su, pak, dvor često posmatrali kroz egzotizirajuća očekivanja.
Beylerbeyi je bila savršena za ovaj susret. Arhitektura je djelovala dovoljno evropski da bude prisna, i dovoljno osmanski da gostima pruži osjećaj posebnog „orijentalnog“ doživljaja. Upravo je ova mješavina bila politički korisna.
Abdulhamidove posljednje godine: gubitak moći u detalje
To što je Abdulhamid II. baš ovdje završio, mijenja palaču snažnije od bilo kog opisa namještaja. 1909. je još raspolagao ogromnom informacijskom mrežom i zatvorenim dvorom u Yıldızu. Samo nekoliko godina kasnije živio je u Beylerbeyiju pod nadzorom i bez političke odlučivačke moći.
Bavio se stolarijom, čitanjem i porodičnim životom, dok je izvan palače njegovo carstvo bilo potreseno balkanskim ratovima i Prvim svjetskim ratom. Umro je u februaru 1918., samo mjesecima prije nego što je samo Osmansko carstvo vojno propalo.
Palača je time nehotice postala mjesto na kojem se kraj jedne političke biografije i kraj čitave epohe gotovo dodiruju.
Vrtna arhitektura i pogled s vode
Beylerbeyi nije zamišljena samo iznutra. Kompleks razvija velik dio svog djelovanja s Bosfora. Simetrična fasada, mali primorski paviljoni i terasasti vrtovi čine reprezentativan front za goste koji dolaze. U vremenu kada su visokorangirani posjetioci često stizali čamcem, vodena strana je, u izvjesnom smislu, bila prava ulazna fasada.
Više položena vrtna područja s paviljonima i velikim bazenom istovremeno pokazuju da je palača trebala funkcionisati kao sezonsko utočište. Moglo se povući iz zvaničnih prostorija, a da se ne napusti osigurano dvorsko područje. Ova mješavina reprezentacije i povlačenja jasno razlikuje Beylerbeyi od čisto ceremonijalne prijemne palače.
Zašto se Beylerbeyi danas često potcjenjuje
U poređenju s Dolmabahçe, Beylerbeyi djeluje manje i manje impresivno. Upravo to dovodi do toga da mnogi posjetioci preskoče ovu palaču. Historijski je to šteta, jer manja veličina njenu upotrebu u nekim aspektima čini čak i čitljivijom. Bolje se može zamisliti kako su primani državni gosti, kako su se razdvajala zvanična i privatna područja i kako je Bosfor funkcionisao kao saobraćajni put.
Osim toga, palača je jedan od najboljih primjera koliko je snažno azijska strana bila utkana u osmanski dvorski pejzaž. Politički centar je često ležao na evropskoj strani, ali su se rezidencije, vrtovi i ljetna utočišta raspoređivali na obje obale. Beylerbeyi zato nije sporedna palača na rubu, nego dio cjelokupnog sistema bosforskih rezidencija.
„Beylerbeyi je bila Abdulhamidova glavna palača tokom njegove vladavine.“ Netačno. Vladao je prije svega iz Yıldıza. Beylerbeyi je tek nakon njegove smjene postala njegovo posljednje prebivalište.
„Carica Eugenija je zaista ovdje boravila.“ Činjenica. Njena posjeta 1869. spada u dobro dokumentovane državne posjete palače.
„Beylerbeyi je jednostavno manja kopija Dolmabahçe.“ Ne. Obje pripadaju istoj epohi, ali su imale različite funkcije i posjeduju drugačiju prostornu organizaciju.
- Ako želiš posjetiti palatu na azijskoj strani Istanbula, ovdje možeš pogledati aktuelne karte i dostupne ture.
- Pogledaj karte i ture za palatu Beylerbeyi
Moja misao o ovom mjestu
Beylerbeyi mi je zanimljiva upravo zato što palača ne mora biti tako impresivna kao Dolmabahçe da bi ispričala veliku historiju. Tamo su primani carevi i carice, vođena diplomatija i predstavljano carstvo. Kasnije tamo, baš, Abdulhamid, koji je prije toga bio sultan 33 godine, kao zbačeni vladar proživljava svoje posljednje godine.
Ponekad historiji uopšte ne treba ogromna prijestolna dvorana. Dovoljno je znati ko je nekada prošao kroz jednu prostoriju i koliko se radikalno njegov život promijenio do trenutka kada je tamo stajao drugi put.
– Amra
